Zlato za majku

Politika onlajn

21. 02. 2026. 16:30

Предраг и Богдан Обрадовић (Фото приватна архива)

Lo­zni­ca – U Lo­zni­ci ra­ste šam­pi­on. I po me­da­lji i po sr­cu. De­ve­to­go­di­šnji Bog­dan Ob­ra­do­vić osvo­jio je zlat­nu me­da­lju u dži­ju-dži­cuu na Evrop­skom pr­ven­stvu u or­ga­ni­za­ci­ji ADCC, ko­je je odr­ža­no 15. fe­bru­a­ra u Be­o­gra­du. U kon­ku­ren­ci­ji de­ce iz vi­še evrop­skih ze­ma­lja bo­rio se teh­nič­ki či­sto, mir­no i str­plji­vo, kao da mu go­di­na ni­je de­vet, već du­plo vi­še. Fi­na­le je za­vr­šio si­gur­no, bez eufo­ri­je, sa kon­cen­tra­ci­jom ko­ja se sti­če du­gim ra­dom.

Ali ono što je obe­le­ži­lo ovo tak­mi­če­nje ni­je bio sa­mo re­zul­tat. Na evrop­skom ta­ta­mi­ju u Be­o­gra­du ni­je sta­jao sa­mo ma­li bo­rac. Sta­ja­la je pri­ča.

Ka­da se po­peo na po­bed­nič­ko po­sto­lje, Bog­dan ni­je po­di­gao ru­ke u znak sla­vlja. Po­di­gao je ka­ži­prst ka ne­bu.

„Ka­da sam stao na tron, ni­sam mo­gao da ve­ru­jem da sam po­stao evrop­ski šam­pi­on. Ovu me­da­lju sam po­sve­tio ma­mi”, re­kao je ti­ho.

Nje­go­va maj­ka Na­ta­ša pre­mi­nu­la je iz­ne­na­da 30. de­cem­bra pro­šle go­di­ne. Do ta­da je bi­la na sva­kom nje­go­vom tre­nin­gu, na sva­kom pu­to­va­nju, u sva­koj sa­li gde se bo­rio. U po­ro­di­ci Ob­ra­do­vić sport ni­je bio sa­mo tak­mi­če­nje, već i za­jed­nič­ki ri­tam ži­vo­ta. Njih tro­je kao jed­no – Bog­dan, ta­ta Pre­drag i ma­ma Na­ta­ša.

Evrop­sko pr­ven­stvo u Be­o­gra­du bi­lo je pr­vo ve­li­ko tak­mi­če­nje na ko­je je Bog­dan oti­šao bez nje.

Po­sle fi­nal­ne bor­be, usle­dio je tre­nu­tak ko­ji je mno­ge u ha­li osta­vio bez re­či. Otac Pre­drag iz ran­ca je iz­va­dio ma­ji­cu sa Na­ta­ši­nom fo­to­gra­fi­jom i nat­pi­som „Ma­min šam­pi­on”. Bog­dan je obu­kao od­mah, sa zla­tom oko vra­ta.

Ta sli­ka – de­čak, me­da­lja i maj­čin lik na gru­di­ma – br­zo je po­sta­la sim­bol ne­čeg ve­ćeg od spor­ta.

Pre­drag ka­že da sin ni­je znao za iz­ne­na­đe­nje: „Tr­čao je ka me­ni, pla­kao. Za­gr­lio me. Ta­da sam mu dao ma­ji­cu. To je bi­la nje­na po­dr­ška, sa­mo u dru­gom ob­li­ku.”

U Aka­de­mi­ji bo­ri­lač­kih spor­to­va u Lo­zni­ci Bog­dan tre­ni­ra dve go­di­ne. Tre­ne­ri ga opi­su­ju kao di­sci­pli­no­va­nog i ti­hog de­ča­ka ko­ji upor­nost po­ka­zu­je na stru­nja­či, ne re­či­ma. U gra­du ko­ji pam­ti svo­je spor­ti­ste, nje­go­vo zla­to već ima po­seb­no me­sto ne sa­mo zbog ti­tu­le već i zbog po­ru­ke ko­ju no­si.

„Dru­ga­ri, tre­ne­ri, ro­di­te­lji, da­li su nam ve­tar u le­đa i ute­hu ka­da nam je ku­ća bi­la pre­pla­vlje­na tu­gom i ti­ši­nom”, ka­že Pre­drag.

Dan na­kon evrop­skog tri­jum­fa, Bog­dan je pro­sla­vio de­ve­ti ro­đen­dan.

De­vet go­di­na ži­vo­ta i evrop­ska ti­tu­la. I jed­na pra­zni­na ko­ja se vi­di i na fo­to­gra­fi­ja­ma. Ali i jed­na lek­ci­ja od­ra­sli­ma: da po­be­da ni­je uvek sa­mo pi­ta­nje teh­ni­ke i sna­ge. U vre­me­nu ka­da sport če­sto svo­di­mo na broj­ke i re­zul­ta­te, je­dan de­čak iz Lo­zni­ce pod­se­tio je ce­lu Sr­bi­ju da zla­to mo­že ima­ti i lič­no, go­to­vo mo­li­tve­no zna­če­nje.