Turci koji su ostali u lepom sećanju Vranjanaca
Сулејман-бег Џиновић са врањским свештеницима и пријатељем трговцем у Куманову (Фото Историјски архив „31. јануар” Врање)
Vranje – Poslednja decenija turske vlasti, od 1868. do 1878. godine, bila je vreme najvećeg ekonomskog prosperiteta Vranja, kada se posebno razvijala prerada konoplje i razvoj užarske industrije. Vranjanski užari snabdevali su tursku vojsku, naročito njenu crnomorsku flotu u Krimskom ratu. Oni su u to vreme ostvarivali i najveći profit u Vranju. Posle oslobođenja 1878. godine, ovaj grad je imao svoje bogataše koji su mogli da se zapute put prestoničkog Beograda i tamo ostvaruju svoje trgovačke i preduzetničke snove. Stradao je srednji sloj građana koji je upao u bedu i siromaštvo.
Zoran S. Nikolić, književnik iz Vranja koji se godinama bavi istorijom osmanlijske okupacije juga Srbije (sa posebnim zanimanjem za tadašnji život u vranjskoj čaršiji), za „Politiku” kaže da je glavna odlika „vladavine turske imperije u ovim delovima Srbije bila multietičnost”. Jedni sa drugima živeli su razni narodi, Srbi, Grci, Turci, Cincari, Bugari, ali su okosnicu činili Srbi i Turci.
– Jedan od primera dobrih odnosa iz tih vremena je slučaj bogatog žitelja Vranja Ibrahim-age, koji je prilikom napuštanja rodnog grada 1878. godine razdelio tapije na sve svoje kuće i imanje slugama i čifčijama, prema kojima se i za vreme turske vlasti odnosio sa poštovanjem i gotovo roditeljski. I danas u Vranju ima porodica koje se vezuju za Ibrahim-agu i njegovo dobročinstvo pri odlasku – podseća za naš list Nikolić.
A posle oslobođenja jedan Turčin rođen u Vranju ostao je tu da živi, smatrajući da nema razloga da napušta vranjansku čaršiju. Bio je to Husein, poznati dobrotvor koji je svojim ličnim sredstvima u Vranju izgradio vodovod. Posle oslobođenja živeo je u blizini današnje zgrade Osnovne škole „Dositej Obradović”, a ulica u kojoj je živeo do smrti dugo se u Vranju označavala kao „Huseinov sokak”.
Za Zorana Nikolića je posebno istorijski, ali i antropološki interesantan lik Sulejman-bega Džinovića, koji na najbolji način ilustruje odnose između Turaka i Srba u vranjskoj čaršiji tog doba.
– Sulejmana, sina moćnog Husein-paše bogati Vranjanci su sredinom 19. veka proterali iz grada. On se nije odselio u Tursku, već je svoje „carstvo” podigao u obližnjem selu Rataju uz dolinu Južne Morave, gde je bilo plodno zemljište. Bio je veoma bogat i uživao u kvalitetnoj ishrani, odevanju i opremanju svoga doma. I danas kada Vranjanci žele da istaknu nešto posebno kvalitetno, lepo, ukusno sređeno ili pitko, oni kažu „sulejmanbeg”, odnosno „sulimenbeg”. Ostao je upamćen, ne samo po predanjima, već i po dokumentima, jer se ljudski odnosio prema svojim slugama, ćifčijama i najamnim radnicima, kao i po tome što ga je narod vranjske čaršije sa suzama u očima i muzikom ispratio 1878. godine u prognanstvo u susedno Kumanovo – navodi naš sagovornik.
Tim odlaskom motivisano je i dan danas čuveno „Sulejman begovo kolo”, kao odraz velikog meraka i muzičkog majstorstva, koje postoji tonski zapisano u izvođenju trubačkog orkestra Bakije Bakića. I dan-danas kada neko poruči da mu orkestar odsvira ovu numeru, naročito na svadbenim veseljima i okupljanjima o rođenju deteta ili krštenju, to se smatra najvećim uživanjem.
Sulejman-beg Džinović nije se lepo osećao u izbeglištvu uprkos velikom bogatstvu. Neko vreme redovno su ga u Kumanovu posećivale njegove bivše sluge, kao i mnogobrojni prijatelji Srbi. Sačuvana je fotografija, koju objavljujemo, gde je Džinović okružen sveštenicima iz Vranja i jednim prijateljem trgovcem, koji su ga posetili neposredno nakon izgnanstva u Kumanovu.
– Do kraja života živeo je u Beogradu. Kada je dolazio u Vranje pozdravljao ga je običan, siromašan svet, dok su ga lokalni bogataši, u prvom redu trgovci i užari, ignorisali – kaže Nikolić, opisujući ovu egzotičnu ličnost iz vremena osmanske okupacije Vranja koja je trajala duže od četiri veka.