Partizan još i dobro prošao

Ivan Cvetković

24. 02. 2026. 09:36

(Фото М: Рашић)

Još jednom je Partizan prošao kao bos po trnju u fudbalskom „večitom derbiju”. Bez obzira što je u komšiluku izgubio s 3:0 još je i dobro prošao, pošto je poraz mogao da bude mnogo teži. Na njegovu sreću golman Milošević je u nekoliko navrata sačuvao mrežu kada je izgledalo da mu nema spasa.

Mogu „crno-beli” da se vajkaju što nisu iskoristili penal, što im je poništen pogodak, što su se u prvom poluvremenu dobro držali do njegovog samog isteka, a u drugom prilično brzo primili drugi gol... Ali, i da je sve to bilo po njihovoj želji teško bi, ruku na srce, izbegli slom.

Partizan plaća ceh što nema igru! I to traje mnogo pre nego što je iznebuha za njegovog trenera postavljen Nenad Stojaković. Nemoć se videla i kod njegovog prethodnika i to ne samo u Šapcu kad je geknuo o ledinu na prvom koraku u Kupu Srbije, ni odmah potom kad mu je Čukarički uzeo meru (4:1). Blagojević je preuzeo Partizan kada bi se retko ko usudio i, bez obzira što je bilo i blistavih izdanja, ipak se završilo kao potkivanje mrtvog konja.

U Humskoj odavno ne pripremaju stručnjake, koji će da preuzmu tim i da ga vode po nekim klupskim smernicama. A ni igrače. Za mladost tima, kojom se ove sezone hvale, ne može da se kaže da je smišljeno opredeljenje, nego je iznuđen potez izazvan besparicom. Čim im se ukazala prilika ove zime su doveli trojicu veterana (jedan od njih je Nemac), ali su kola krenula nizbrdo.

Partizan nema ni neophodne tipove fudbalera. Pojedinačno i nisu loši, ali u njihovom ansamblu ima previše istih instrumenata. Na primer, srednji red, ključna formacija u fudbalu, je bez igrača, koji će 90 minuta da „ore” i kida protivničke zamisli, nema „veziste” u čijim će nogama lopta da bude na sigurnom, niti da je zadrže koliko zatreba... Krila se, umesto da idu napred, probijaju s loptom nazad. U zadnjoj liniji je godinama „promaja”, pa čim suparnik pređe centar nastaje pometnja. Nema ni pucača od koga bi golmani strepeli, napadačima nema ko da stvori šansu (A. Kostić se sjajno snašao posle penala, ali, avaj, mali prestup), nego do golova dolaze uglavnom zahvaljujući krupnijim ili sitnijim previdima njihovih čuvara.

Niškom Radničkom, koji se bori za opstanak, ne da nisu gol dali, iako su veći deo utakmice imali igrača više, nego praktično ni šansu nisu stvorili. U Surdulici im se posrećilo da iz naivnih pokušaja preokrenu protiv Radnika, kao i da potom, kod kuće, i protiv Spartaka, sa začelja tabele, steknu dva gola preimućstva, ali su u oba slučaja strepeli do kraja utakmice. Čemu onda da se nadaju protiv Zvezde, mada je dosadašnji trener uveravao da idu na pobedu?

Juče je klub okrenuo nov list i vruć krumpir iz Stojakovićevih ruku prebacio Damiru Čakaru, svom bivšem „bombarderu”, i Đorđiju Ćetkoviću, koji je dugo u stručnom štabu. Sportski je da se nadaju da će da bude bolje, ali teško da njih dvojica imaju čaroban štapić da ispune želje, a i mogu li preko noći, ako i znaju šta treba da popravljaju, da to i usade svojim igračima u glavu.

Mnogo je, naizgled, sitnih pojedinosti, koje bi trebalo da zna svaki školovani igrač, ali ih se ne seti kad treba. Na primer, Vukotić može da bude vrlo koristan u napadu, a u odbrani je samo prisutan. Katai ga je dva puta „obrnuo na petoparcu”, posle čega je Zvezda povela. To se ne bi desilo da Vukotić zna u šta treba da gleda kad napada protivničkog igrača. Olakšavajuća okolnost je što to retko ko i zna.

Druga je stvar, međutim, što je baš on izveo penal. Način na koji je izigran posle čega je pao prvi gol morao je da ostavi nepovoljan trag na njegovu psihu, pa nije trebalo da igrač pod takvim opterećenjem preuzme zadatak da svoj tim vadi iz vrtloga. Psihički teret nije izdržao ni Maradona protiv Jugoslavije na „mundijalu” 1990, pa mu je Ivković uhvatio „živu loptu”, ni Mijatović kad su pucani penali u finalu Kupa SRJ protiv Zvezde 1993. i protiv Holandije na „mundijalu” 1998.

Kod drugog gola ne samo što su čuvari ostavili Arnautovića da neometan na 20-ak metara od gola primi loptu, nego nisu ni krenuli na njega kad se spremao da šutira. Kad odbrambeni igrač okrene leđa plašeći se, valjda, da ga ne zaboli ako ga lopta pogodi, treba da se zapita da li je odabrao pravi sport. Ili, kako je moguće da na loptu u prilično visokom luku, ispred Partizanovog peterca, glavom udari oniski Kostov?

Penal jeste dosuđen po pravilima, mada nije ni „mirisalo na šansu”. Kostov je neoprezno „pustio” nogu, a slično je ispao naivan i Elšnik, kada je prošle godine „potkačio” Natha, pa je Nikolić u finišu utakmice doneo Partizanu bod (3:3). Uprkos tome što je imao čelične nerve, koji bi sada i te kako dobro došli „crno-belima”, bio je nepotreban Blagojeviću, pa se traži centarfor.

Treneri su neprekidno na žeravici i ako klub neće da im hladi užareno ugljevlje pod nogama, poneki put oni sami skoče da se sklone. Eto, Aleksandar Stanojević, koji se dokazao baš u Partizanu, izgubio je pre godinu i po od Crvene zvezde s 4:0 i digao ruke.

Svi se pozivaju na rad i da je tajna uspeha u tome. Tačno, ali rad može da bude i naopak. Partizan već dugo isto radi i čudi se zašto je ishod uvek isti. Jesenas mu je vetar duvao u jedra, ali vrzino kolo mu ne da da isplovi.