Nacionalisti jure poslednji krug

Priča o razlozima loših odnosa među državama Balkana, republikama bivše Jugoslavije, nužno bi nas odvela u istoriju, i to duboko. Ipak, dovoljno je podsjetiti se na dramu u zadnjoj deceniji prošlog vijeka, na razloge koji su doveli do najveće tragedije u Evropi poslije Drugogsvjetskog rata i pokušati definisati one koji su o nesreći sanjali, objavljivali kasnije nagrađena pjesnička djela o spaljenim gradovima koje su sanjali i, nažalost, san im se ostvario. Treba podsjetiti da je tada Balkan iz vizure racionalnog svijeta proizveo čist višak istorije potpuno nepotrebno, toliko da ga ni danas, poslije deset godina, ne može do kraja konzumirati.

Kako do boljih odnosa? Teško. Unutrašnja istina susjednih država je različita i konfrontirana. Na ovom malom prostoru oblikovale su se, da stvar bude žalosnija, kao rješenje problema nacionalne države, sa ambicijom ne samo konfrontacije „konstitutivnih naroda u svom sastavu“, nego izazivanja novih globalnih poremećaja. Šta je BiH nego novo potencijalno žarište. Šta je Makedonija nego država u kojoj nijesu umrle ideje da bude transformisana u nacionalnu federaciju. Nacionalisti očigledno nijesu još stigli do cilja, trčeći posljednji krug. Šta je Kosovo nego dokaz čime se završava dijalog onih koji nastupaju sa nacionalno maksimalističkim ciljevima. Sve liči na „velikog brata”, potencijalnu nesreću. Razlike u državama, u njihovoj organizaciji, problemi koje imaju su limitirajući faktor za uspostavljanje boljih odnosa među državama. Ukratko, dokle god nacionalne i nacionalističke, profašističke i fundamentalističke stranke, u svim zemljama bez ostatka, ne budu smještene u fusnotu političkog života svake države pojedinačno, sve dok se ne afirmiše građanski umjesto etničkog nacionalizma, jurićemo vlastiti rep, bićemo na početku.

Nijesu ovo jedini razlozi za loše odnose, bar među nekim od država. Odnosi, recimo, između Srbije i Crne Gore nijesu dobri, jer se u Srbiji, bar u jednom dobrom dijelu te velike države, i dalje politika vodi, naslonjena na mitomanski, guslarski, patriotski deseterac, dok se u maloj Crnoj Gori istorija i nacionalni folklor pokušavaju da cijene i vrednuju do mjere potrebnog, a da se nacija navikne na evropski jezik i komunikaciju.

Na ovim prostorima se žive onovremeni stereotipi. I dalje priča o „matičnoj državi“, o potrebi da majka razmišlja i brine o svojoj djeci, rasutoj po svijetu, zaboravljajući da poštuje i granice i pravo država gdje žive njena djeca, da od djece očekuju da budu korektna prema samoj toj državi. Već pomenuti odnos Srbije i Crne Gore, nažalost, ilustracija je naopakog. U Crnoj Gori ne fali izbora. Ali, ne fali ni direktnog miješanja srpskih nacionalističkih stranaka iz Beograda u crnogorske izbore. Treba odbraniti „svoje“ na izmišljenoj tezi da su ugroženi do mjere da im majka mora priteći u pomoć.

Prije nekoliko mjeseci, na međunarodnom skupu, gdje su Englezi upozorili Balkance da evropski vokabular ne poznaje „matičnu državu“, prvi su reagovali predstavnici Albanije, riječima da Albanci u Makedoniji, na Kosovu i u Crnoj Gori treba da poštuju države u kojoj žive i da Albanija nema namjeru van zajedničkog napora sa tim državama da se Albancima očuva kulturni identitet, da bilo šta drugo radi „da bi pomogla svojima“. Drugi prisutni otćutali su upozorenje Britanaca, koje su podržali predstavnici svih prisutnih međunarodnih organizacija. Smjestiti, dakle, nacionaliste procesom demokratizacije, ali energično i nepokolebljivo, u 10 odsto uticaja na politički život, osnovna je pretpostavka da se može krenuti u bolje odnose, u rješavanje svih otvorenih pitanja.

Francuska ima Le Pena, Rusija Žirinovskog, Austrija do juče Hajdera. I svi su oni dio političkog folklora pomenutih država, kao ekstremni nacionalisti. Šta je sa SRS u Srbiji, sa proustaškim strankama u Hrvatskoj, makedonskim i albanskim nacionalistima u ovoj državi, partijama navodno srpskog bloka, sa četničkim vojvodom u Crnoj Gori na čelu? Iz izbora u izbore, ili dobijaju izbore, ili žestoko remete afirmaciju rovitih demokratskih struktura.

Narod ima odgovor na sve ovo. U Crnoj Gori vic:sjede hrvatski, srpski, albanski... nacionalisti, dokazani branitelji svoga i još dokazaniji „aspiranti na tuđe“, i crnogorski predsjednik. Došla zlatna ribica i ponudila da svima ispuni po jednu želju. Onaj iz Srbije poželio da nestanu neprihvatljivi Hrvati, nacionalisti i velikodržavni sanjari, Hrvat poželio da nestanu velikosrbi, Albanac poželio... Ribica došla do Crnogorca, i na njegovo pitanje „gdje odoše svi ovi“, odgovori –ispunila sam im želju, a šta vi želite, dobija zahtjev „pa, kad njih više nema, ja bih popio jedan kapučino, uz čašu svježe vode”.

Član Predsedništva DPS Crne Gore