Svoju misao umivao je suzama

Borka Golubović-Trebješanin

04. 03. 2026. 13:34

(Фото-документација „Политике”)

Dramski pisac osobenog senzibiliteta, plodnog teatarskog rukopisa, neposredni, originalni Nikolaj Vladimirovič Koljada reditelj, glumac, pozorišni pedagog, jedan od najizvođenijih ne samo ruskih već i evropskih savremenih dramskih pisaca preminuo je 2. marta u Jekaterinburgu.

Sin radnika čiji su preci u staljinistička vremena prinudno kolonizovani u kazahstanske stepe, Nikolaj Vladimirovič Koljada, koji je rado dolazio u Beograd i Srbiju, postao je jedan od najznačajnijih ruskih savremenih dramskih pisaca.

Njegove drame, „Praćka”, „Murlin Murlo”, „Bajka o mrtvoj carevoj kćeri”, „Violina, daire i bubanj”, „Zmijsko leglo”, „Poloneza Oginskog”, „Kokoška”, „Zlatna zmija”, „Šuplji kamen”, „Lažljivica”… postale su deo repertoara mnogih naših pozorišta. Pored Rusije izvođene su u Nemačkoj, Poljskoj, Bugarskoj, SAD, Ukrajini, Mađarskoj, Francuskoj, Makedoniji, Crnoj Gori, Italiji... Iako slavan i tražen, ostao je u svom Jekaterinburgu, uralskom gradu koji je jednim delom u Evropi, a drugim u Aziji. Tamo je živeo i stvarao, osnovao jedno od prvih privatnih pozorišta u Rusiji – Koljada teatar.

Kolja, kako su ga zvali prijatelji i kolege, boravio je više puta u Beogradu. Prvi put, pre mnogo godina kada ga je Jovan Ćirilov pozvao u žiri Bitefa. Imali smo retku privilegiju da ga u više navrata ugostimo i u „Politici”. Prepešačio bi prostor od Slavije preko Terazija, prošetao Knez Mihailovom ulicom i došao do naše redakcije na putu ka Ateljeu 212 i svom prijatelju Novici Antiću, koji je prevodio njegove drame na srpski jezik. Uvek sa osmehom na licu, radostan što boravi u Beogradu u kojem se, kako je govorio, lepo osećao.

Plodni ruski dramski autor Nikolaj Koljada važio je za jednog od najboljih savremenih autora u svetu. Ipak, desilo se da ga da najpre otkriju u Evropi i Americi, pa tek onda u Rusiji. Kako se dogodio ovaj pozorišni obrt ovako nam je pričao:

– Sve je počelo sa dramom „Praćka” koju je Roman Viktjuk režirao u San Dijegu. Kada su u Rusiji čuli da je u Americi taj komad bio uspešan, a za nas je tada Amerika bila nešto jako zvučno i važno, onda je Viktjuk dobio poziv da režira „Praćku” i u Moskvi. Igrali su je veliki glumci i bio je veliki skandal. Optužili su me da je u pitanju razvratan, nastran komad. Međutim za mene su tako saznali u Rusiji. Ali još dok sam pisao tu dramu znao sam da je to provokacija. Namerno sam išao na provokativnu varijantu. Sećam se, leteo sam avionom na jedno gostovanje i razmišljao o tome kako niko u avionu ne zna da u prtljažniku nosim bombu. Ta bomba je bila drama „Praćka” koja je tako odjeknula. Tada su se otvorile granice, počeli smo da putujemo po svetu. Sećam se da smo dobijali dnevnice od po šest dolara. Nosili smo u torbi votku, matrjoške, suvenire menjali ih za stvari koje smo donosili sa zapada svojima. I odnos prema nama je bio drugačiji. Bio sam konsultant za jednu predstavu u Nemačkoj gde su me gledali sa visine. Kako se vremena brzo menjaju. Danas je naš odnos prema Americi sasvim drugačiji.

Nikolaj Vladimirovič Koljada rođen u selu Presnogorkovka u Kazahstanu 4. decembra 1957. godine, studirao dramu u Sverdlovsku, današnjem Jekaterinburgu i radio kao glumac u tamošnjem Akademskom dramskom teatru. Pohađao je Književni institut u Moskvi gde je neko vreme živeo i radio. Predavao je dramaturgiju na Pozorišnoj akademiji u Jekaterinburgu i vodio svoj Koljada teatar. Mnogi od njegovih studenata su praizvedbe svojih drama imali u njegovom pozorištu i ono je vremenom preraslo u ono što teatrolozi sada nazivaju „Uralskom školom dramaturgije”. A sam Koljada je pisao, mnogo i plodno. Svakog proleća organizovao je festival na koji su dolazila pozorišta iz Rusije i inostranstva, ugledni reditelji, dramski pisci, teatrolozi. Pisao je o svemu što ga okružuje. Stajao je u svojim dramama u odbranu malih, poniženih, nesrećnih, izvređanih ljudi.

– Kada sam pričao o malim, poniženim ljudima ipak moram da napomenem da je to tradicija ruske književnosti. Svi mi smo izašli iz Gogoljevog šinjela, poniženog i uvređenog Dostojevskog i mnogi primeri iz ruske literature su o takvim likovima. Ruski umetnici su uvek štitili malog čoveka jer se o njima nije brinula država. Ne živim u prestonici i vrlo dobro poznajem život ljudi u Rusiji i pišem o onima koje dobro poznajem. Kod nas kažu: „Kozak jaše stepom i peva o onome što vidi.” Tako i ja pevam o onome što vidim. Ja sam mali čovek i ne mogu ništa da uradim. Nikome ne mogu da pomognem, ali mogu eto tako da napišem sitnicu i tu svoju misao da umijem suzama – govorio je Koljada, čije mudre misli se upijaju kao svojevrsni pozorišni putokaz.