Region nedovršenog mira
Радмила Накарада
Kada je reč o bivšem prostoru Jugoslavije nema lakih pitanja, jer sva dotiču teška, a nerazrešena iskustva, sporovedugog trajanja, međusobno ispostavljene krivice i optužbe. Reč je o regionu nedovršenog mira. Prestankom nasilja i ratova nije podvučena crta kojom se smišljeno sprečava, ili bar otežava, snažno mešanje prošlosti u poslove rekonstrukcije i uređivanja regiona. Pitanje izgradnje boljih odnosa na prostoru bivše JU je, dakle, smešteno u pomešana vremena i u gotovo nadrealnoj smesi interesa, pragmatizama, dozirane dobre volje u prilog saradnje i razuđenih prepreka njenom uspostavljanju. Nadrealnost se može ilustrovati činjenicom da mafije regiona, kao glavni beneficijeri neuređenosti postojećih država i rasprostranjene korupcije, odlično sarađuju za razliku od političkih elita. Ledeni pragmatizam se pak obelodanjuje u činjenici da dok se problemi povratka izbeglica, imovine, penzija itd. tromo ili nikako ne rešavaju dotle se ekonomska racionalnost saradnje probija i širi.
Među mnogim preprekama uspostavljanju boljih odnosa isprečila se i borba svakog od aktera za potpunu rekonstrukciju svoje bliže i dalje prošlosti, uz nova herojska tumačenja vlastitih uloga. Na to se nadovezuje i žestoka borba za ekskluzivno tumačenje prirode nedavnih sukoba, za pravo na raspodelu uloga žrtve i krivca. Na delu je borba za novi, samosvojni identitet, ali borba koja istovremeno ni najmanje ne isključuje bespogovornu poslušnost i podređenost spoljnim nalozima, i pritiscima (na primer, pritiscima da se prizna nezavisnost Kosova) moćnih globalnih aktera. U potrazi za identitetom zapravo se ispoljava ambivalentan odnos prema regionu. Region kao da je manje prirodno, logično središte identiteta, a više nametnuti prostor zlehude geografske slučajnosti. U rivalstvu za spoljnu naklonost stvara se neprirodna distanca prema svemu što bi upućivalo na (zapadno)balkanski, tj. zajednički regionalni identitet.
Regionalnoj zbrci delom doprinose i spoljni akteri koji jednom rukom ulažu ekonomska i politička sredstva u prilog regionalnoj saradnji, a drugom je otežavaju. Saradnja je otežana insistiranjem i spoljnih aktera na jednostranim i pojednostavljenim tumačenjima sukoba i svoje uloge u raspadu Jugoslavije, kao i nedoslednom politikom nakon završetka sukoba.
U svetlu postojećih zapleta ne preostaje ništa drugo nego, na tragu ideje J. Galtunga o transformaciji sukoba, pronalaziti prostore saradnje po strani ključnih neslaganja i nerešenih sukoba/sporova. Drugim rečima, kombinovati aktivnu usredsređenost na realno moguće oblike saradnje i spontanu obnovu veza koju će doneti pametniji i velikodušniji pripadnici novih generacija.
Borba za bolje odnose, međutim, kao i za povoljnije rešavanje spornih pitanja koja su od značaja za Srbiju, zahtevaju temeljno preuređivanje njenog unutrašnjeg prostora, državotvornu usredsređenost, zaokret ka izgradnji ozbiljnog i nenarušivog unutrašnjeg konsenzusa oko vitalnih državnih interesa i prioriteta, ulaganje aktivnog napora da se skine stigma kolektivne krivice, pronađe vlastita delotvorna formula, prevladavanje unutrašnje ekonomske i socijalne krize bez slepog podleganja dominantnim ideološkim dogmama. Haotična, iznutra posvađana, nemoćna država ne može da bude ravnopravan, respektabilan regionalni akter. Samopoštovanje i samopouzdanje mora da se povrati radom na vlastitom uljuđivanju i ulaganjem dodatnih napora da se poboljša sopstvena pozicija i u širem međunarodnom okruženju, „igranjem na više žica“. Širenjem svog međunarodnog uporišta i mreže saradnje smanjuje se zavisnost od (užih i širih) regionalnih proizvoljnosti i neizvesnosti, a povećavaju unutrašnji motivi za ravnopravnu saradnju u neposrednom okruženju.
Profesor na Fakultetu političkih nauka