U društvu sigurne p(r)atnje
Из представе „Професионалац” (Фото: Јаков Симовић)
Novo scensko tumačenje drame „Profesionalac” Dušana Kovačevića podsetilo nas je prvo na njene izvrsne vrednosti, na sadržaj čiji značaj, nažalost, nije izgubio na važnosti od kada je napisana i prvi put odigrana, ali i na način njegove obrade, prepoznatljivi, tragikomičan, „kovačevićevski” stil dramskog pisanja, u ovom slučaju nešto manje urnebesno komičan, zbog većeg dramskog produbljivanja.
Prvi put izvedena takođe na sceni Zvezdara teatra (1990), i takođe u režiji Dušana Kovačevića, ova drama je vredna jer bolno istinito secira probleme nadzora, praćenja i kontrole, u društvu suženih sloboda, i u tom detaljnom seciranju donosi brojne otrežnjujuće spoznaje o mehanizmima vladanja, promenama vlasti, ali i o odnosu prema njenim lojalnim predstavnicima. Pored (tragičnog) potvrđivanja nimalo okrnjenih vrednosti teksta, novo scensko tumačenje „Profesionalca” je donelo i izuzetnu igru glumaca, mogućnost prepuštanja njihovim veštinama u izvođenju složenosti odnosa između glavnih aktera.
Igor Đorđević sa lakoćom predstavlja Teodora – Teju, pisca i direktora izdavačake kuće, nekadašnjeg studenta buntovnika, vatrenog i neskrivenog protivnika komunizma i Titove vladavine, zbog čega je još u studentskim danima dobio vernog pratioca, Luku Labana, policajca, pripadnika službe Državne bezbednosti, koji ga je 18 godina sledio u stopu. Nenad Jezdić gradi lik Luke, Profesionalca, takođe vrlo autentično, naizgled je pitom, do određene granice, preko koje isplivava iz njega ledena surovost, sklonost ka nasilju, bez mnogo premišljanja ili moralnih dilema, nasilju koje je urođeno, deo njegovog krvotoka.
Njihova igra je individualno vrlo precizna i ubedljiva, zaokružena u pogledu stvaranja specifičnih likova, a takođe je sugestivna i snažna i na polju partnerstva; njihov odnos je živ, dinamičan, pažljivo ispleten i produbljen. Na sceni se verodostojno ispisuje uspostavljanje tog neobičnog, apsurdnog prijateljstva, uz (obavezne) čašice rakije koje stižu jedna drugu. Tejino prvobitno nepoverenje i uzdržanost popuštaju po višestrukim udarima istine, nizom saznanja detalja iz njegove prošlosti, mutne i nerazjašenjene zbog ogromnih količina popijenog alkohola, između ostalog.
Promene u stavu i ponašanju lika se odražavaju i na planu kostima, od formalne kancelarijske uglađenosti, finog odela koje ga reprezentativno predstavlja poslovnom okruženju do prilične razdrljenosti, neuredno izvučene košulje i teturanja sa jednom šubarom, pronađenom u Lukinom koferu njegovih izgubljenih stvari (kostim Dragica Laušević). Scenografija je takođe realistički utvrđena, predstavlja Teodorovu kancelariju, obeleženu portretima naših znamenitih pisaca.
Ana Franić igra zavodljivu, maznu Teodorovu sekretaricu, ljubavnicu, a Duško Ašković gradi jedan tipičan „kovačevićevski” lik ludaka, koji u jednoj sceni upada u kancelariju preteći, nezadovoljan zbog odnosa izdavača prema njegovom rukopisu.
Režija Dušana Kovačevića ne donosi iznenađenja, u pogledu odsustva želje za razvijanjem bogatstva scenskog jezika, koje je, naravno, uvek dobrodošlo, a naročito u ovom slučaju, novog scenskog čitanja savremenog klasika.
Doživljaj i vrednovanje jedne predstave je bitno vezano za kontekst, odnosno referentni sistem, tekuću produkciju. U vezi sa time, treba pomenuti činjenicu da je ovaj „Profesionalac” stigao u talasu beogradskih premijera napadnih, grubih, populističkih komedija („Narodni poslanik”, „Oda radosti”, „Kralj Ibi”). U poređenju sa njima, koje se neminovno nameće jednom profesionalnom gledaocu (kritičaru), Kovačevićeva predstava se vrednosno izdvaja jednim poštenim i doslednim glumačkim radom i umećem, i višeslojnim, izazovnim značenjima čiji sjaj (tragično) ne bledi.