Gradili smo prugu i poštovali heroja

Miroljub Dugalić

11. 03. 2026. 17:15

(Википедија/Василије Матовић)

Kra­lje­vo – Reagujući na tekst u „Po­li­ti­ci” od 7. mar­ta 2026. go­di­ne na te­mu kra­đe bi­ste he­ro­ja Bo­ška Bu­he na Ja­bu­ci, a u ko­me se ka­že da se sko­ro me­sec da­na ne zna ni ko je ukrao ni gde se na­la­zi, do­pi­sni­štvu ovog li­sta u Kra­lje­vu javio se či­ta­lac, ne­ka­da­šnji uče­snik rad­ne ak­ci­je na pru­zi Be­o­grad–Bar. Uz ču­đe­nje ka­ko to da, upr­kos zah­te­vi­ma udru­že­nja bo­ra­ca i gra­đa­na, kra­dlji­vac još ni­je pro­na­đen, ozbilj­no je za­me­rio pred­stav­ni­ci­ma or­ga­na go­nje­nja, za­po­sle­ni­ma u nad­le­žnim usta­no­va­ma za za­šti­tu spo­me­ni­ka kul­tu­re, lo­kal­noj vla­sti... Uz to biv­ši ak­ci­jaš, ne­gda­šnji drug iz bri­ga­de ovog do­pi­sni­ka, pod­se­tio je ka­ko smo dav­no gra­de­ći pru­gu, po­što­va­li i „ču­va­li” spo­men-obe­lež­je mla­đa­nom he­ro­ju.

Da, bi­lo je to le­ta 1972. go­di­ne, ka­da smo, uglav­nom tek pu­no­let­ni, kao pri­pad­ni­ci kra­lje­vač­ke bri­ga­de, ra­di­li na tra­si pru­ge Be­o­grad–Bar. Te­ško je bi­lo to pod­vi­žni­štvo, kre­sa­li smo „škar­pu” iz­nad bu­du­će pru­ge, naj­če­šće u oko­li­ni Bro­da­re­va. Ure­đi­va­li smo ka­me­ni­tu oba­lu sa­mo ruč­nim ala­tom, jer u to vre­me ni­je bi­lo do­volj­no ma­ši­na. Bo­ri­li smo se i sa ko­le­ga­ma iz dru­gih bri­ga­da nad­me­ta­li u ko­li­či­ni ku­bi­ka is­ko­pa­ne ze­mlje i ka­me­na... A, kad se dnev­na ših­ta za­vr­ši, od­la­zi­li smo u na­se­lje na Ja­bu­ci. No, to naj­če­šće ni­je bio kraj ak­tiv­no­sti­ma. Ne­ki su po­ha­đa­li raz­ne kur­se­ve, pre­da­va­nja... A kad pad­ne noć od­la­zi­lo se i na stra­žu, po­kraj spo­me­ni­ka Bo­šku Bu­hi. Reč je o spo­me­ni­ku ovom he­ro­ju na uz­vi­si­ni iz­nad na­se­lja, po­dig­nu­tom 1970. go­di­ne, da­kle ra­ni­je od ove ukra­de­ne bi­ste.

Na tu noć­nu stra­žu kre­ta­li smo po če­tvo­ri­ca, po je­dan bri­ga­dir stra­žar za sva­ki ugao. Stra­ža­ri­li smo u sme­na­ma od po sat ili dva, u ak­ci­ja­škim uni­for­ma­ma, na či­joj po­le­đi­ni je naj­če­šće bi­lo is­pi­sa­no „Voz kre­će 73”. Ak­ci­ja­ške blu­ze po­naj­vi­še su kra­si­li i por­tre­ti, po­put po­zna­tog re­vo­lu­ci­o­na­ra Če Ge­va­re ili rok iko­ne Dži­mi­ja Hen­drik­sa... Ni­smo bi­li stra­ža­ri bez pu­ša­ka, sva­ki je o ra­me­nu no­sio onu voj­nič­ku M-48. Me­đu­tim, bez mu­ni­ci­je, jer pu­ška je bi­la vi­še sim­bol na­še sprem­no­sti da i mi, po­put Bu­he, ako za­tre­ba oruž­jem od ne­pri­ja­te­lja bra­ni­mo dr­ža­vu.

De­lu­je to da­nas mo­žda sme­šno i su­vi­šno, ali stvar­no smo bi­li ne­ka­ko po­no­sni na po­me­nu­toj stra­ži, na tu oba­ve­zu da i to­kom mr­kle no­ći „ču­va­mo” uspo­me­nu na de­ča­ka bom­ba­ša. Di­vi­li smo se toj či­nje­ni­ci i bi­li va­žni, što smo deo pi­je­te­ta pre­ma ovom, sa­mo go­di­nu od nas mla­đem he­ro­ju, ko­ji je dao svoj ži­vot za slo­bo­du 27. sep­tem­bra 1943. go­di­ne, bra­ne­ći dr­ža­vu i šti­te­ći sa­bor­ki­nju, par­ti­zan­ku dr Sa­šu Bo­žo­vić.

Ni­ko, da­bo­me, ni­je ta­da ni po­mi­šljao da bi bi­sta, sim­bol pod­se­ća­nja na to he­roj­stvo mo­gla ne­sta­ti. Da­bo­me, ni­smo spo­me­nik za­to ni „ču­va­li”. A, da se čak ne­kim, ta­da ne­za­mi­sli­vim ču­dom, to i de­si­lo, do­zna­lo bi se, ko­li­ko su­tra­dan, i gde je i ko je lo­pov pa i za­što je ukrao...

Bi­la je to ozbilj­na dr­ža­va, na­met­nuo se, ne­ka­ko, za­klju­čak na­šeg sa­go­vor­ni­ka, biv­šeg ak­ci­ja­ša.