Obišao svet slikom i stihom
Антин вир – плажа подно брда Кула
„Magazin” se čita i čuva, tvrde naši čitaoci, ali deo zasluge za tu popularnost „Politikin“ dodatak duguje i spoljnim saradnicima, koji svojim tekstovima i fotografijama doprinose da bude zanimljiviji i sadržajniji. Najstariji od njih je Rade Milisavljević, rođen početkom prošlog veka (1920), autor više od 400 grupnih i 28 samostalnih izložbi fotografija u zemlji i inostranstvu, dve putopisne knjige i jedne zbirke poezije.
Milisavljević je Varošanin – rodom iz sela Varoši u svrljiškom kraju. A kako je divan njegov zavičaj imali su priliku da vide svi koji su nedavno posetili njegovu izložbu fotografija „Varoš” u Domu vojske u Beogradu. O svom selu je pisao i za „Magazin”.
– Detinjstvo obeleži čoveka za ceo život. Moje je bilo bosonogo, ali lepo – naglašava naš sagovornik, dodajući da je naučio da čita i pre nego što je krenuo u školu, a kako su u to vreme knjige bile retke, dovijao se na razne načine da do njih dođe.
– Vodio sam i preciznu evidenciju o pročitanim naslovima: od 1932. do 1940. pročitao sam ih 400. Knjigu Emila Zole „Zemlja” sam iščitavao u vreme žetve, u trenucima predaha poredeći život francuskog seljaka s našim. Majka mi je kupila samo jednu knjigu, i to „Polni život”, da bi me pripremila za ženidbu – kaže Milisavljević, ne znamo da li u šali ili zbilji.
Oficir, inspektor, majstor
U Beogradu, u kojem se po završenoj službi u 11 gradova Srbije skrasio, prvi put je bio 1939. godine kao delegat na Zadružnom kongresu. Te godine je objavio i članak u listu „Selo”, za koji je inače pisao poeziju („Orem, a stihovi naviru”). Angažovao se u levičarskom pokretu, a 1941. godine stupio u Narodnooslobodilačku borbu. Po završetku rata je nastavio školovanje. Gimnazija, Artiljerijska oficirska škola, Viša upravna...
(/slika2)– Takva su bila vremena, prvo sam morao da odužim dug državi. U činu kapetana prve klase prešao sam u civilstvo, na dužnost višeg inspektora u SDK – kaže starina Rade.
Novo poglavlje u njegovom životu počelo je 1950. godine kada je kupio fotoaparat.
– U oficirskoj školi od 800 pitomaca jedino sam ga ja imao. Sam sam pravio i fotografije. Laboratorija mi je bila u kuhinji.
U želji da proširim likovnu kulturu završio sam i dvogodišnju školu likovne umetnosti kod profesora Đorđa Ilića – priseća se naš saradnik. A kako je „ispekao zanat” govori zvanje koje je stekao u foto-savezu (majstora umetničke fotografije), preko 120 nagrada i pohvala, nagrada za životno delo ULUPUDS-a... Ima ga i u leksikonu „Ko je ko u Srbiji”, a u katalogu za izložbu „Fotografije koje volim” profesor Miodrag Jovanović navodi da je Milisavljević „vičan brzom snimateljskom reagovanju i vešt u komponovanju kadrova“.
Sedamdesetih godina se otisnuo u svet. Prokrstario je Evropom, bio na izvorištima vodećih svetskih religija. Posle Egipta i Izraela uputio se u Rusiju, Uzbekistan, Gruziju i Jermeniju, među prvim turistima je posetio Tibet, stigao je i u Indiju, Sri Lanku i Nepal. Tabanao je Avganistanom i Kašmirom. penjao se nebu pod oblake na 5000 metara nadmorske visine na Himalajima... A sve u želji da vidi, razume i oseti, i doživljeno prenese i drugima.
– Sad je na redu Južna Amerika: sveti grad Inka Maču Pikču u Peruu – povera nam svoje planove ovaj večiti putnik mladog i nesmirenog duha..
Pre svega – Varoš
(/slika3)I pored privlačnosti dalekih predela i evropskih metropola, Milisavljevića je odan svojoj Varoši.
– Svrljiški Timok je doprineo stvaranju Svrljiške kotline izuzetne lepote. Milionima godina je glodao stene Tresibabe i Device. Za prolaz između ovih planina prvo je morao da progrize rased između brda Bogdanice i Kapilije, pa kroz usko ždrelo da uđe u Banjicu, biser klisure. Tu je vrelo tople mineralne vode. Još su stari Rimljani izvor uredili kao banju, a Turci ga razvili kao lečilište i letovalište. Pritoka Belica je, da bi se sastala s Timokom, morala da prokrči put između Ropalja i brda Kula, a pritom je izvajala kaskadu kotlova koji se prelivaju jedan u drugi. Odmah potom Timok se sudara sa golim, vertikalnim stenama brda Kula, naglo skreće udesno i brzakom pravi vir u kojem možete plivati i skakati sa stene. Tu je i plaža kao iz snova – priča Rade Varošanin, kazivanje potkrepljujući fotografijama i stihovima.
Onim svojim, iz pesme „Baba i devica“:
Podno lepih i čudnih planina
lepo selo i divna kotlina
Sa istoka stara Tresibaba
od redova krečnjaka i graba
Dobra baka i lepe ponjave
selo štite od besne košave
Sa zapada zasela mladica
dugih kosa planina Devica
s večeri prima sjajno sunce
zrak mu sviva ispod mlado
pa ga šalje sa istočne strane
malom selu da jutro osvane.