Intimne borbe tela i duha
Из представе „Без буке од два до шест” (Фото Небојша Бабић)
Tekst Sofije Dimitrijević „Bez buke od dva do šest” je vrlo zanimljiva, poetski obojena, intimna i porodična savremena drama, ali i drama zajednice, društvena drama. Bavi se pitanjima suočavanja sa smrću bližnjih, sa prazninom i čežnjom, sa beskrajnim mogućnostima slobode, ali i problemima otvorene seksualnosti i primitivizma sredine, vulgarnog zabadanja noseva u tuđe poslove, dokonosti koja stvara čisto zlo. Osnovna nit radnje ispisuje susret dve žene, Mirjane koja je iznenada ostala bez supruga, i Lane, prostitutke koja je sa njim provela poslednje trenutke radosti; ovaj sudar dva različita sveta proizvodi podsticajne misli o izborima koje pravimo i životima koje vodimo, često sputani (ne)potrebnim pravilima. Rediteljka Tara Mitrović ovu dramu postavlja svedeno, psihološki precizno i preovlađujuće realistički, zasnivajući snagu izražajnosti na igri glumaca i opipljivoj intimnosti prostora „Hartefakt kuće”, stana u Ulici despota Stefana.
Anita Mančić vešto i dirljivo igra Mirjanu, krutu profesorku lingvistike, slomljenu i usamljenu nakon srčanog udara supruga. Vođena željom da oživi sećanja na njega, ili da produbi znanja o njemu, stupa u redovan kontakt sa Lanom, potpuno drugačije prirode. Iva Milanović je oblikuje vrlo živo i autentično, kao odlučnu i drsku mladu ženu, svesnu sebe i moći koju ima nad muškarcima, praktičnu, ali i pomalo neurotičnu osobu, uverenu da uživa u svom poslu. Kao takva, ona pomalo smekšava Mirjaninu krutost, rigidnost, koje su je verovatno udaljile od voljenog supruga. Milan Zarić takođe istančano gradi lik komšije, novog predsednika kućnog saveta; on nosi liniju radnje koja teče paralelno sa tokom susreta dve žene, prikaz sastančenja komšija, koje pored njega predstavljaju i snimljeni glasovi. Ove scene otkrivaju strašne razmere malograđanštine, opake potrebe za pakošću, zbog nerazumevanja različitosti, zbog otpora prema različitosti, što je zapravo odraz dubokih unutrašnjih konflikata i praznina koje se pokušavaju zapušiti na pogrešne načine.
Predstava počinje ambijentalno, u hodniku zgrade „Hartefakt kuće”, što je idejno opravdan i zanimljiv postupak, imajući u vidu da tu kreće linija radnje okupljanja komšiluka, izražena auditivnim putem; glasove stanara koji raspravljaju o pravilima ponašanja u zgradi i problemima stanovanja slušamo i dok se penjemo do stana. No, problem je u doživljaju ovog postupka, koji nije bio puniji zbog nedovoljne funkcionalnosti prostora, teškoća da dopremo pogledom do igranih scena, zbog brojnih gledalaca stešnjenih u hodniku, ali i slučajnih prolaznika, stvarnih komšija koji su se probijali kroz masu gledalaca.
Druga nova predstava u „Hartfekat kući”, „Umetnost i novac”, takođe je vredna i specifična. Reč je o neobičnoj duodrami ili eksperimentalnom performansu, švedske autorke Freje Halberg, snažno obojenom duhom teatra apsurda. Protagonistkinje podsećaju na likove Beketovih „Srećnih dana”, koji su zakopani u zemlji; Vanja Ejdus i Milica Stefanović igraju nekakve umetnice, partnerke u čestom konfliktu, svađaju se, iritiraju jedna drugu i poput Vladimira i Estragona; zapetljane su u gotovo bezizlazne haljine, koje je zaista impresivno dizajnirala Maja Mirković. Skoro tokom cele četrdesetominutne predstave, one su, konkretno i simbolički, zarobljene u tkaninama haljina koje prekrivaju čitavu scenu. One ih sputavaju, guše, ne daju im da mrdnu; u jednoj sceni će se osloboditi od njih, ali jako teško boreći se za život, za vazduh; kada se iskobeljaju, slobodno će se kretati na sceni, tom isečku života, radosno će plesati dišući slobodu, da bi se ubrzo, ponovo, vratile u zatvor (haljine).
Njihova igra je izuzetno suptilna, simbolična i višeznačna, istraživačka, i kao takva otvara brojna pitanja, sa vrlo maglovitih pozicija; one nisu konkretizovane, jasne junakinje, već fragmenti bića, vrlo plodni u pogledu proizvodnje značenja, asocijacija. Imajući u vidu naslov predstave, nameće se i mogućnost njihovog tumačenja kao personifikacija. One mogu biti poput likova, odnosno tipova srednjevekovne drame, koji tematizuju osnovne ljudske vrednosti, u neprestanom sukobu; unutrašnje borbe između duhovnog (umetnost) i materijalnog (novac), između čvrste vrline i varljivih iskušenja, između skromnosti i halapljivih potreba za hrpom (nepotrebnog) novca; borbe koje danas svi, u većoj ili manjoj meri, iskušavamo.