Čovek i vreme kakvih više nema
(Фото: М. Нешић)
Osmog marta, od popodnevnih časova do kasno u noć, a zatim i narednih dana, jedna nemilosrdna vest se širila najpre među šahistima Niša, a zatim i mnogo šire od granica Srbije: Marjanka više nema. Šahisti dobro znaju: nadimak „Marjanko” pripadao je velemajstoru Slavoljubu Marjanoviću.
Rođen je 6. januara 1955. godine u Lalincu, selu nedaleko od Niša, u radničkoj porodici. Ljubav prema šahu preneo mu je stariji brat Dragoslav, poznati kompozitor šahovskih problema, koji se često nazivaju i poezijom šahovske igre. U tome je možda tajna zašto je Slavoljub čitavog života neumorno težio lepoti.
Vrlo brzo je otkrivao tajne drevne igre. U tada nezaobilaznom Pionirskom domu, uz pomoć još jedne niške šahovske legende, pedagoga Dragoljuba Mihajlovića, postaje pionirski prvak Niša 1968, ali to je bio tek prvi korak. U omladinskoj konkurenciji do 20 godina bio je tri puta uzastopno prvak Jugoslavije (1971-73), što niko posle njega nije ponovio. Dva puta je igrao na omladinskim prvenstvima sveta i 1974. u Manili bio treći.
Po završetku srednje škole upisao je Filološki fakultet u Beogradu, na grupi za francuski jezik, ali šah je već bio jači od svih drugih poziva. Da bi ostvario tu želju, bili su potrebni mnogi preduslovi. Prvi od njih – brak – bio je, možda, i njegov najbolji potez. Tiha i požrtvovana, puna razumevanja za supruga, Zlata je bila pouzdani stub porodice. Podarila mu je divne ćerke Marijanu i Slađanu, i bila uz njega u dobru i u zlu, do poslednjeg trenutka.
Drugi važan izbor bio je prelazak iz Niša u Beograd. Kratko je radio u „Šahovskom informatoru”, ali želeo je šahovsku karijeru i prešao da radi kao trener: najpre u Partizanu, a potom u ŠK Rakovica. Tu postaje perjanica kluba i podiže odličnu generaciju mladih šahista.
Titulu internacionalnog majstora osvaja 1977, na Šampionatu SFRJ u Zagrebu, a prvu velemajstorsku normu iste godine u Vršcu. Druga norma zaslužuje posebno da se pomene, jer je osvojena u Sovjetskom Savezu, u najjačoj mogućoj konkurenciji. U Kirovakanu 1978, gde je pobedio i legendarnog Davida Bronštajna, sa samo 23 godine postaje jedan od najmlađih velemajstora tog vremena.
Rezultati su bili izvanredni, ali ne i život podstanara u Beogradu, sa suprugom i dvoje male dece. Rešenje je stiglo iz rodnog Niša. Šah je u gradu bio izuzetno popularan, ali je nedostajao dobar organizator. Žarko Radičević, tadašnji politički rukovodilac i veliki ljubitelj šaha, doveo je stvari u red. Najjači klub u Nišu, Železničar, ulazi najpre u Drugu, a 1979. i u Prvu ligu.
Radičević tada nudi Slavoljubu siguran život – posao trenera i rešeno stambeno pitanje. Jedini problem bio je što je Niš daleko od centara šaha. Marjanović je kratko razmišljao, ali je, na jednostavan argument – „tamo ti nude obećanje, a ovde stan“ – krajem 1979. odlučio da se vrati u matični klub.
Tako počinje najplodniji period u Slavoljubovom životu i niškom šahu. Njegov doprinos stabilnom prvoligašu bio je nemerljiv, kao igrača sa 350 klupskih partija, ali i kao trenera. Bio je lokomotiva koja je vukla druge. Posle svakog turnira dolazio je u klub i pokazivao partije koje smo analizirali s velikim žarom.
Individualni rezultati postajali su sve impresivniji. Dva puta je bio u olimpijskom timu SFRJ, a 1980. na Malti osvojio bronzanu medalju i iste godine igrao i na ekipnom prvenstvu Evrope. Na Balkanijadama je učestvovao osam puta, sa šest zlatnih i dve srebrne ekipne medalje, a pojedinačno osvojio tri zlatne, jednu srebrnu i tri bronzane.
Na turnirima 1979. pobeđuje u Trsteniku i Beogradu, a na Vidmarovom memorijalu je peti, ispred slavnih imena svetskog šaha. Tokom 1980. osvaja treće mesto na Šampionatu Jugoslavije u Skender Vakufu i deli drugo u Smederevskoj Palanci. Odličan niz imao je i 1983, kada deli prvo mesto u Vrnjačkoj Banji i Beloj Crkvi, te pobeđuje u Boru, ispred velemajstora Tukmakova. Četvrto mesto osvaja na Šampionatu Jugoslavije u Subotici 1984, a treće na Zonskom turniru u Kavali.
Slavoljub je bio istinski patriota i pobeda na Šampionatu Jugoslavije u Novom Sadu 1985. mu je posebno značila. U turnirskom delu je podelio prvo mesto sa Mišom Cebalom, a zatim u doigravanju slavio sa 2,5:1,5. Tada je dostigao i svoj najviši plasman, 44. mesto na svetskoj rejting listi. Iste godine je izabran za najboljeg sportistu Niša i treći put mu je dodeljena Oktobarska nagrada Oslobođenja grada Niša.
I 1986. se nastavljaju uspesi: druga mesta u Budvi – na šampionatu Jugoslavije – u Zenici i Marselju. U Parizu deli drugo mesto, na Zonskom turniru u Pucarevu 1987. je treći i kvalifikuje se za Međuzonski turnir, gde zauzima sedmo mesto. Iste godine je drugi u Zenici, a u Rimu deli prvo mesto sa Smislovom i Guljkom.
Upravo u to vreme počinje da se javlja podmukla bolest koja prekida vrhunske rezultate. Od 1991. ponovo počinje da igra. Iako su rezultati i dalje bili dobri, povremeno i odlični, više nije bilo onog žara ni borbenosti koja ga je krasila.
Tada pronalazi sebe u trenerskom radu. Privremeno se seli u Grčku, gde kao trener i selektor reprezentacije na četiri olimpijade i tri evropska prvenstva mnogo doprinosi da ta zemlja, od osrednje, postane respektabilna šahovska sila. Pomagao je i reprezentaciji Srbije u dva navrata. Od 2009. do 2012. bio je deo stručnog štaba, a selektor od 2014. do 2017. Zvanično je prestao da igra turnirski šah 2014.
Šta ostaje iza velikog šahiste? Ostaju partije, a Slavoljubove će svakako trajati. Ostaje sećanje učenika, prijatelja i svih koji su ga poznavali. A sećanje na Slavoljuba, pre svega, jeste sećanje na njegovu ličnost.
Njegov životni moto bili su uporni rad, samodisciplina i odlučnost. Nije verovao u male ciljeve, već u one dostojne ozbiljne borbe. A borba – poštena i časna — bila je za njega osnov življenja.
Poštenje je za Slavoljuba bilo najveća vrednost i osnovna karakteristika. Obećanja je ispunjavao, govorio je otvoreno i kada mu nije išlo u prilog. Poštovao je ljude i iskreno se odnosio prema njima. Pamtio je rođendane prijatelja i poznanika i nije propuštao da im čestita. Imao je široka interesovanja i stalnu želju da nauči nešto novo. Bio je to ispunjen život, duboko posvećen porodici i duhovnosti, život trajnog traganja i unutrašnje discipline.
Slavoljubov stil igre bio je odraz karaktera. Poznat po enciklopedijskom poznavanju otvaranja, imao je pažljivo razrađen repertoar i gotovo da ga nije bilo moguće iznenaditi. Uživao je da igra Sicilijanku, kreativno i sa dubokim razumevanjem. Njegovo poznavanje završnica takođe je bilo impresivno, posebno je voleo damske i topovske. U jednima je potrebno strpljenje, u drugima dinamika – a on je posedovao i jedno i drugo. U središnjici je odlično igrao pozicije sa usamljenim pešakom u centru, voleo je dinamiku i igru sa kontrašansama. Kombinacije je pronalazio lako, a varijante računao izvanredno precizno. U njegovoj karijeri gotovo da nema grubih previda.
Slavoljub Marjanović je sahranjen 12. marta na Novom groblju u Nišu. Gotovo svi koji u niškom šahu nešto znače ili su nekada značili, pokazali su koliko im je Slavoljub bio drag i važan. Govor na odru održao je majstor FIDE Dragan Živić, jedan od njegovih učenika i nastavljač njegovog šahovsko-pedagoškog rada u Nišu.
Grad, koji u poslednje vreme zaboravlja šahovsku umetnost, odužio se organizovanjem komemoracije, 13. marta u Oficirskom domu u Nišu. Zajedno sa Slavoljubom Marjanovićem odlazi i vreme koje je on u velikoj meri stvarao.