Žrtva imidžologije

05. 02. 2009. 22:00

Светозар Стојановић

Filozofi, društveni teoretičari i uopšte intelektualci vrlo su skloni da prenaglašavaju ulogu ideja u stvaranju i komponovanju imidža. Ali to je daleko od istine, posebno u ovom vremenu kojim dominiraju vizuelni mediji. U širokom rasponu od biznisa do politike, slike (a one su, dabogme, konkretnije i neposrednije od ideja) prožimaju savremeni svet.

Imidžotvorna elita je sada uticajnija od ideotvorne. Za razliku od ideotvoraca, mnogi političari su uvideli da delaju u postgutenbergovskoj eri. Zato se manje trude da stvore idejne programe, a više da plasiraju vizuelne imidže.

Kroz svršeni imidž izuzetno je teško, ačesto i opasno probijati se. Imidžizovana stvar često se nameće kao svršena stvar. Danas ima mnogo korisnika i žrtava svršenog imidža.

Posebnu pažnju valjalo bi posvetiti razradi ideje o imidžologiji i kritici imidžologije. Pod imidžologijom valjapodrazumevati skup imidža koji po cenu istine bivaju korišćeni za opravdavanje vlastitih i diskreditovanje postupaka konkurenata, protivnika i neprijatelja. Moćnici su zainteresovani za ideologiju, prvenstveno radi uticaja naelite, dok im je za mase dovoljna i imidžologija druge vrste. Istaknutim kritičkim intelektualcima često je „ispod časti” da se ozbiljno bave pobijanjem masmedijske propagande imidža. A oni koji to ipak čine najčešće previđaju da imidžima ne mogu najefikasnije parirati pisanim tekstovima i govorima. Dok se kritika ideologije koncentriše na verbalno ukazivanje na činjeničnu netačnost, neodrživost navedenih razloga, neprincipijelnost, logičku nekoherentnost,... na imidžologiju bi se moralo odgovarati prevashodno kontraslikama.

                                                        * * *

Na Zapadu i u novim državama nastalim razbijanjem Jugoslavije sistematski je lansirana predstava o Srbima i Srbiji kao glavnom pa čak i isključivom razbijaču – nasilniku-krivcu. Zato jedan od ključnih zadataka nacionalne strategije treba da bude odgovor na pitanje kako tom lažnom imidžu efikasno suprotstaviti istinitu sliku o našem narodu i državi. Ovde mogu da ponudim tek dve protivmere. Jednu sam već podrazumevao kritikujući iluziju da se naopaka slika može otkloniti pretežno neslikovnim sredstvima.

A druga protivmera je u tesnoj vezi sa činjenicom da se Srbi često ponašaju kao velikomali narod – i to delimično dragovoljno a delom i pritisnuti sticajem okolnosti i geopolitičkim položajem o koji se otimaju moćne zemlje koje u njima vide „remetilačku” naciju i državu. Srbija je u ovom vremenu dobila na važnosti koja je opet u velikoj nesrazmeri sa njenom materijalnom snagom: srpsko pitanje je postalo sveevropsko, pa na neki način i svetsko.

Ostajući u okvirima dva protekla veka, evo moralno-političke vertikale Srba kao velikomalog naroda:

Ustanci protiv turskog okupatora 1804 –1815;Odbijanje Austro-Ugarskog ultimatuma 1914, besprimerno povlačenje preko Albanije, proboj Solunskog fronta i ostali doprinosi savezničkoj pobedi u Prvom svetskom ratu; stvaranje Jugoslavije 1918. a ne proširene Srbije; Razvrgavanje pakta sa Hitlerom sklopljenog 25. marta 1941. i učešće u pobedi antihitlerovske koalicije u Drugom svetskom ratu. Zbog te srpske tradicije i kulture otpora Tito je preselio CK KPJ iz Zagreba u Beograd maja 1941; Doprinos uspešnom „ne” Staljinu 1948 –1953; Dostojanstveno i hrabro držanje za vreme dvoipomesečnog NATO bombardovanja 1999.i uopšte nastavak odbrane Kosmeta kao dela Srbije.

Mi Srbi nismo dovoljno slikovito upoznali svet ni sa tim da smo u Prvom ustanku izgubili 21 odsto stanovništva, u Prvom svetskom ratu 28 odsto, a u Drugom deset odsto. Imali smo velike ljudske gubitke i u skorašnjimgrađansko-međunacionalnim ratovima, ali i njih malo prikazujemo jerzbog osećanja nacionalne veličine izbegavamo da objašnjenje za svoje postupke tražimo i u egzistencijalnim strahovima i gubicima.

Zašto svet „previđa” da Srbi nisu prevladali ni traume iz Prvog svetskog rata kad su dvadesetak godina kasnije doživeli strahovit genocid i to od pripadnika nekih bratskih naroda i u zemlji koju su stvorili nezamislivim ljudskim i materijalnim gubicima! Kako se bez fokusiranja na to iskustvo i strepnje koje je porodilo mogu razumeti strašne međunacionalne borbe 1991–1995. u Hrvatskoj i BiH! Ništa se ni od albansko-srpskih sukoba na Kosmetu ne može shvatiti ako se prenebregne činjenica da je odatle za vreme Drugog svetskog rata proterano na desetine hiljada Srba i da im je posle oslobođenja zabranjen povratak.

Ogrešiće se i oni koji izostave višegodišnju zapadnu blokadu i kolektivne sankcije, koje su proizvele ekonomski krah, hiljade bombi, čak kasetnih i uranijumskih, bačenih na Srbiju, kao i Srbe u njenom „bliskom inostranstvu”, stotine hiljada srpskih interno raseljenih i izbeglica...

Ko je u tim okolnostima mogao racionalno očekivati da će Srbi revolucijom, i to nenasilnom i demokratskom, zbaciti režim Slobodana Miloševića, na čije se ustupke Zapad godinama stvarno oslanjao dok ga je istovremeno javno napadao! Zar nije čudo i to što smo mi Srbi, uprkos svemu navedenom i nepomenutom, ubedljivom većinom još uvek za učlanjenje u Evropsku uniju, kojoj osnovni ton daju države kojima je dotadašnje kolektivno kažnjavanje Srba i Srbije bilo malo, te su nam zajedno sa SAD i nasilno otele Kosmet!

Biće da su Srbi i Srbija doista tajna i sebi samima!

Predsednik Foruma za nacionalnu strategiju sa sedištem u Kragujevcu