Po­če­lo su­đe­nje Imamogluu, vodećem Edroganovom protivniku

Vojislav Lalić

20. 03. 2026. 15:30

( EPA/Erdem Sahin)

U Tur­skoj je po­če­lo su­đe­nje biv­šem gra­do­na­čel­ni­ka Is­tan­bu­la Ekre­mu Ima­mo­gluu, kan­di­da­tu opo­zi­ci­je za še­fa dr­ža­ve. Ovaj pro­ces je na tre­nu­tak u dru­gi plan po­ti­snu­lo sva dru­ga zbi­va­nja, čak i su­kob u su­sed­nom Ira­nu oda­kle su po­če­le da sti­žu ra­ke­te na jug Tur­ske gde se na­la­zi ve­li­ka voj­na ba­za „In­džir­lik” ko­ju ko­ri­ste Ame­ri­kan­ci i dru­gi sa­ve­zni­ci NA­TO-a.

Pr­vo ro­či­šte je odr­ža­no go­di­nu da­na po­sle pri­tva­ra­nja gra­do­na­čel­ni­ka i vi­še od 400 nje­go­vih sa­rad­ni­ka, funk­ci­o­ne­ra vo­de­će opo­zi­ci­o­ne Re­pu­bli­kan­ske na­rod­ne par­ti­je (DžHP). Po­što pred­se­da­va­ju­ći sud­skog ve­ća ni­je do­zvo­lio Ima­mo­gluu da, iako je pr­vo­op­tu­že­ni, pr­vi iz­ne­se svo­ju od­bra­nu, to je iza­zva­lo pro­te­ste nje­go­vih advo­ka­ta i gra­đa­na ko­ji su pri­su­stvo­va­li po­čet­ku pro­ce­sa. Su­đe­nje je pre­ki­nu­to prak­tič­no pre ne­go što je po­če­lo.

Op­tu­že­ni Ima­mo­glu je kan­di­dat opo­zi­ci­je za pred­sed­ni­ka Tur­ske na iz­bo­ri­ma ko­ji se odr­ža­va­ju sre­di­nom 2028. go­di­ne. Na uda­ru su se na­šli i lo­kal­ni funk­ci­o­ne­ri opo­zi­ci­o­ne DžHP u Is­tan­bu­lu, An­ta­li­ji i dru­gim gra­do­vi­ma. U tu­žbi na pre­ko tri hi­lja­de stra­ni­ca, on je osum­nji­čen da je bio „šef kri­mi­nal­ne gru­pe” ko­ja se, tvr­de, obo­ga­ti­la za­hva­lju­ju­ći ko­rup­ci­ji i na­me­šta­nju ten­de­ra, a te­re­te se i za dru­ga kri­vič­na de­la. U sum­nji­vim po­slo­vi­ma se vr­te­lo vi­še od tri mi­li­jar­de do­la­ra, tvr­di „Sa­bah”, pro­vla­din is­tan­bul­ski dnev­nik. Ako bu­de do­ka­za­na nje­go­va kri­vi­ca, gra­do­na­čel­nik bi mo­gao, ka­da se sve sa­be­re, da bu­de osu­đen na 2.352 go­di­ne za­tvo­ra. Do­la­zak Ima­mo­glua u sud­ni­cu oku­plje­ni gra­đa­ni su do­če­ka­li du­go­traj­nim apla­u­zmom. Ali ka­da je su­di­ja od­bio da mu da reč, usle­di­lo je že­sto­ko ne­go­do­va­nje. Ka­ko se na­ja­vlju­je, pro­ces će bi­ti na­sta­vljen idu­ćeg me­se­ca.

„Ne da­ju mu ni da go­vo­ri, da iz­ne­se svo­ju od­bra­nu. Ovo je deo po­li­tič­ke kam­pa­nje vla­da­ju­će Par­ti­je prav­de i raz­vo­ja (AKP) pro­tiv glav­nog ri­va­la pred­sed­ni­ka Re­dže­pa Ta­ji­pa Er­do­ga­na na sle­de­ćim iz­bo­ri­ma za še­fa dr­ža­ve”, ka­že pred­sed­nik DžHP Ozgur Ozel.

On se po­seb­no oko­mio na mi­ni­stra prav­de Aki­na Gur­le­ka, ko­ji je u vre­me hap­še­nja gra­do­na­čel­ni­ka Ima­mo­glua i po­kre­ta­nja sud­skog po­stup­ka bio glav­ni jav­ni tu­ži­lac Is­tan­bu­la. U me­đu­vre­me­nu je po­sta­vljen na če­lo Mi­ni­star­stva prav­de.

„Mi­ni­star Gur­lek po­se­du­je ku­će i dru­ge ne­po­kret­no­sti vred­ne oko 450 mi­li­o­na li­ra (vi­še od de­set mi­li­o­na do­la­ra). To ni­je mo­gao da stek­ne za sa­mo 19 go­di­na ra­da, ma­kar da je za to vre­me ku­po­vao dnev­no sa­mo po vek­nu hle­ba i fla­šu vo­de. Za to mu je bi­lo po­treb­no da ra­di 190 go­di­na”, sli­ko­vi­to op­tu­žu­je Ozel.

Mi­ni­star Gur­lek je od­ba­cio te tvrd­nje kao neo­sno­va­ne i na­ja­vio da će po­kre­nu­ti sud­ski po­stu­pak pro­tiv Oze­la. A u vla­da­ju­ćoj AKP ka­žu da je u „Tur­skoj pra­vo­su­đe ne­za­vi­sno” i da se vla­da i Er­do­gan ne me­ša­ju u nji­hov rad.

Ko bi mo­gao bi­ti kan­di­dat opo­zi­ci­je za še­fa dr­ža­ve na iz­bo­ri­ma sre­di­nom 2028. go­di­ne, uko­li­ko Ima­mo­glu osta­ne iza re­še­ta­ka, još ni­je ja­sno. U nje­go­voj stran­ci za­sad čvr­sto sto­je iza nje­ga i oči­gled­no če­ka­ju ka­kav će bi­ti sud­ski ras­plet. Pre­ma mno­gim an­ke­ta­ma, on je tre­nut­no je­di­ni po­li­ti­čar u Tur­skoj ko­ji bi mo­gao da ugro­zi pred­sed­ni­ka Er­do­ga­na, od­no­sno nje­go­vu stran­ku ko­ja je na vla­sti vi­še od dve de­ce­ni­je.

Ni­je ta­ko­đe ja­sno ni ko će bi­ti kan­di­dat vla­da­ju­će AKP. Ako se bu­de po­što­vao va­že­ći ustav, Er­do­gan ne bi mo­gao vi­še da se kan­di­du­je, po­što mu sa­da is­ti­če dru­gi i po­sled­nji pred­sed­nič­ki man­dat u fo­te­lji še­fa dr­ža­ve. On bi mo­gao da se kan­di­du­je sa­mo ako se pro­me­ni Ustav ili ako se ras­pi­šu van­red­ni pred­sed­nič­ki iz­bo­ri. U me­di­ji­ma se, do­du­še, po­mi­nje i tre­ća mo­guć­nost: da nje­go­va stran­ka pred­lo­ži za pred­sed­ni­ka Er­do­ga­no­vog mla­đeg si­na Bi­la­la ko­ji je dru­štve­no ak­ti­van. Er­do­gan i Ima­mo­glu su ina­če dva ne­po­mir­lji­va po­li­tič­ka sve­ta: pr­vi je auto­ri­tar­ni kon­zer­va­ti­vac, a u mla­do­sti je bio ra­di­kal­ni isla­mi­sta. Ima­mo­glu je po­zna­ti so­ci­jal­de­mo­kra­ta ko­ji je ve­o­ma po­pu­la­ran u 16-mi­li­on­skom Is­tan­bu­lu, gde je ube­dlji­vo po­be­dio dva pu­ta na lo­kal­nim iz­bo­ri­ma. U pri­vat­nom ži­vo­tu Er­do­gan i Ima­mo­glu ima­ju mno­ge slič­no­sti: od­ra­sli su u si­ro­ma­štvu na oba­la­ma Cr­nog mo­ra, a u mla­do­sti su i je­dan i dru­gi vo­le­li da igra­ju fud­bal. Čak su im pred­vi­đa­ne uspe­šne sport­ske ka­ri­je­re, ali su se ubr­zo okre­nu­li ka po­li­tič­kom te­re­nu na ko­jem su se ta­ko­đe po­ka­za­li kao ve­šti igra­či.