Amerika u prljavim kolima
Честа ситуација у Америци: пуне руке хране за време вожње (Фото: teamsugar.com)
Ponedeljak, 2. februar 2009.
CNN je saopštio da je prodaja automobila u Sjedinjenim državama danas, najniža u poslednjih dvadeset godina. Najveći proizvođači najviše gube. To se, sa druge strane, ne primećuje jer, iako su u problemu, reklamiranje ne prestaje, a juče je tokom finalne utakmice američkog fudbala (koju mnogi gledaju samo zbog dobrih i skupih reklama) automobilska industrija zablistala kao da joj ništa ne fali.
Na času likovnog sedeo sam zadubljen u glinenu posudu i polirao je kamenom, starom indijanskom metodom. Ovo traje predugo, ponavljao sam u sebi. Na drugom kraju stola, Džon i Kejti se svađaju, koje terensko vozilo je bolje: ,,Ford’’ ili ,,Ševi’’? Njegov otac prodaje ,,Ševi’’, a njen otac ,,Ford’’ vozila. Iako uobičajeno, volim da se uključim u njihove debate, ovog puta, tema je previše daleko od mojih interesovanja. Brzina, potrošnja gasa, stil. Nemam komentar.
Strpljivo poliram posudu i u trenutku kada debata već predaleko odmiče, a profesor odustaje od smirivanja buke, koncentišem se na prodoran glas Kejti koja očajnički pokušava da dokaže da je ,,Ford’’ najbolji:
- Pa ko je izmislio automobile? Ševi? Ko zna da li je Ševi uopšte i ime čoveka. Odgovor je Ford! On ih je izmislio i zato su najbolji!
- Nije Ford izmislio automobile. On ih je samo načinio lakšim za masovnu proizvodnju-, počeo sam da se prisećam lekcije o dvadesetim u Americi. Džon mi se zahvalio i zamolio me da ubedim Kejti da je ,,Ševi’’ bolji. Pogrešno su me razumeli. Ja ne znam šta je bolje.
- Mnogo se vi brinete oko automobila-, imao sam nameru da ih umirim, a onda je usledio komentar isprovocirane Kejti:
- Ne brinemo se mi puno o automobilima, mi smo Amerikanci! Vi ne znate ništa o tome jer se tamo po Italiji vozite tim malim i neudobnim autima. Ja volim svoj auto i tačka.
Kejti ima šesnaest godina i svoj auto. Ništa neuobičajeno. Povremeno zaboravim da sam u Americi pa se začudim kada vidim dete koje vozi. Bilo je čudno u početku, ali navikao sam i shvatio – neophodno je.
(/slika2)
Utorak, 3. februar 2009.
Gospodin Kram se i o juče pomenutoj temi, svojim stavom ističe. Često nam priča o ogorčenosti time što se prosečan američki život svodi na automobil i kuću. Čak je jednom prilikom rekao da je američka nacionalna politika od početka dvadesetog veka u dogovoru sa automobilskom industrijom razvijala novi način života koji nema cilj da unapredi živote već zaradu proizvođača automobila. Prilično zanimljivo viđenje. Kaže da su urbanisti već skoro vek u službi kreatora nacionalne i ekonomske politike. Gospodin Kram je vrlo mudar čovek, ali mi se ta priča čini kao ,,teorija zavere’’ na američki način. Ono o čemu mogu da svedočim je njegova ogorčenost na prljave automobile.
- Mi smo nacija prljavih automobila. Ceo svet sam obišao i nigde nisam video toliko prljavštine na tako malom prostoru, kao u prosečnom američkom automobilu. Prašina, računi, nepojedena hrana, plastične čaše, čarape, novine, mrlje od ne zna se čega. Deco, čistite svoja kola, da ovi što putuju i posećuju nas, ne misle da smo prljavi kao Buševa doktrina.
- Nemojte tako oštro-, dobacio sam iz zadnje klupe videvši zbunjene poglede ostalih đaka.
- Marko, ti bi trebalo da me razumeš. Koliki procenat saobraćajnih nesreća u tvojoj zemlji godišnje prouzrokuje bigmek obrok u krilu vozača? Verovatno je odgovor nula, zar ne? E pa to nije slučaj ovde. Ovde se zbog toga gine, nije li to strašno?
Gospodin Kram je sveštenik anglikanske crkve, zna sve o Srbiji i ćirilici. Srećan je što je Obama novi predsednik. Piše ljubavni roman i članke za lokalne novine. Govori esperanto i japanski jezik. Predaje algebru.
Reakao sam mu da, iako zvuči surovo, mi u Srbiji barem imamo bolje razloge zbog kojih stradamo; kao što su na primer rupe na putevima i put sa dve trake do kraja sveta. Slatko se nasmejao i rekao mi da će na svom blogu pisati baš o tome.
Ja sam mu rekao da ću pisati o njemu.