Ultimatum EU Švajcarskoj

06. 02. 2009. 22:00

Слобода кретања, али не за све: плакат швајцарских десничара (Фото АФП)

Švajcarski birači danas donose odluku da li će Rumunima i Bugarima biti širom otvorena vrata alpske konfederacije. Očekivano, premda tesno, „da” na referendumu trebalo bi da omogući građanima dve najmlađe članice Unije da se, poput državljana ostalih članica EU, slobodno naseljavaju, naravno i zapošljavaju, u Švajcarskoj.

Referendum je raspisan u skladu sa obavezama Berna koje proizlaze iz takozvanih Briselskih bilateralnih ugovora. Između ostalog, definišu pravo na slobodno kretanje, naseljavanje i rad, kako Švajcaraca u EU, tako i građana Unije u Švajcarskoj. Praktično, međutim, one daruju niz prednosti i povlastica Švajcarcima koji žive i rade, ili studiraju na teritoriji EU.

Po zvaničnom slovu ravnopravni sa građanima EU, Švajcarci uživaju veća prava od državljana novih članica EU. Česima, Poljacima, Slovencima i Mađarima, primera radi, prava se u Švajcarskoj dodeljuju „na kašičicu”, uz obećanje i obavezu da će do 2010. odnosno 2012. godine biti ispunjeni svi zahtevani normativi. Rumunima i Bugarima, štaviše, do sada je uskraćivano pravo slobode kretanja po Švajcarskoj (i naseljavanja), čak i u načelu. Uz argumentaciju, Švajcarska bi postala stecište nekvalifikovane radne snage – nacionalisti okupljeni oko ultradesničarskih narodnjaka Kristofa Blohera pominju i izraz „nedovoljno civilizovani građani EU” – u prestonici Bernu se okolišalo sa proširenjem odredbi na dve balkanske članice EU.

Šta se, u međuvremenu, promenilo? Bezmalo je nemoguće sresti švajcarskog političara – zagovarača evropskog kursa Švajcarske ili protivnika – koji ovih dana nije spreman da, nezvanično bar, istakne kako ovaj referendum, u suštini, nije raspisala švajcarska vlada već – administracija u Briselu. Ovakva kritika ili „glasno razmišljanje”, svejedno, nalazi potvrdu u reakcijama Brisela. Ovih dana, iz prestonice evropske administracije Švajcarcima se naizmenično upućuju preporuke i upozorenja da bi negativni ishod referenduma mogao da ima za posledicu – raskidanje postojećih povlastica koje Švajcarska uživa.

Najdalje je otišao šef evropske diplomatije u ovom semestru, češki ministar spoljnih poslova Karl Švarcenberg. Po državljanstvu i lično Švajcarac, kao potomak švajcarske plemićke loze grofova od Sulca, Švarcenberg je nedavno upozorio svog „stanara” u svojoj bečkoj palati – švajcarskog ambasadora u Beču (u jednom od tri dela Palate Švarcenberg u Beču smeštena je švajcarska ambasada): „Uskraćivanje prava Bugarima i Rumunima dovelo bi do revizije postojećih bilateralnih ugovora – bila bi to katastrofa i za vas i za nas.”

Iz evropskog ugla gledano, katastrofalan bi bio gubitak prestiža, još jedan za redom, posle (ne)prihvatanja evropskog ustava u nekoliko zemalja EU. Za Švajcarsku, sasvim je izvesno, raskid bilateralnih ugovora predstavljao bi početak – privredne katastrofe.

Činjenica da Švajcarska bez EU ne može da održi postojeći standard, a da EU bez Švajcarske, ipak, može, našla je mesto u predreferendumskim apelima svih vodećih švajcarskih političara, osim ultradesnih narodnjaka. Švajcarcima se predočava da danas glasaju, najpre, za svoju budućnost, a ne samo o pravima da se doseljavaju Bugari i Rumuni voljni da žive u Alpima.

Upravo ovaj argument, međutim, izazvao je opravdanu zebnju onih Švajcaraca koji ne žele više od statusa pridruženog člana za svoju otadžbinu. „Od 1992. godine do danas, od referenduma do referenduma, pritisak koji vrši Brisel na neutralnu Švajcarsku sve je veći... Na kraju krajeva, o tome govori i činjenica da su svi referendumi u ovom periodu bili raspisani u Bernu – ali po ’prijateljskoj preporuci’ briselske administracije”, zabeležio je švajcarski komentator bečkog „Standarda”.

Miloš Kazimirović