Patrijarh srpski meta globalističkog poretka

Politika onlajn

28. 03. 2026. 15:30

(Фото Митрополија)

Srp­stvo je od­u­vek ima­lo pro­blem s kič­mom, jer ne­će da se sa­vi­ja! Upra­vo za­to je kroz isto­ri­ju uvek bi­lo me­ta onih ko­ji ni­su mo­gli da ga po­ko­re, pa su po­ku­ša­va­li da ga slo­me. Da­nas se ta bor­ba vi­še ne vo­di ma­čem i to­pom, već pri­ti­skom, ti­ši­nom i pod­mu­klim po­ku­ša­jem da se na­rod na­te­ra da sam od­u­sta­ne od se­be. Ne tra­ži se vi­še da bu­de­mo po­be­đe­ni, tra­ži se da sa­mi pri­sta­ne­mo da klek­ne­mo. Na­pa­di na SPC su pi­ta­nje da li će Sr­bi­ja osta­ti svo­ja ili po­sta­ti tu­đa, da li će ima­ti kič­mu ili će pri­sta­ti da kle­či. Cr­kva pod pri­ti­skom da­nas ni­je slu­čaj­nost, to je ja­san sig­nal da je sam po­re­dak po­čeo da se lo­mi. Udar ne ide di­rekt­no na Cr­kvu, već na nje­ne lju­de, jer se zna da se in­sti­tu­ci­ja naj­lak­še ru­ši iz­nu­tra, da se te­melj ru­ši on­da ka­da se uz­dr­ma­ju stu­bo­vi ko­ji ga no­se.

To je sta­ri, pro­ve­re­ni me­ha­ni­zam, bez otvo­re­nog su­ko­ba, bez met­ka, bez za­bra­ne, uvo­di se strah. A strah ra­đa ti­ši­nu, a ti­ši­na je ono što tra­že i vo­le, da Cr­kva pre­sta­ne da go­vo­ri, da se po­vu­če, da se za­pla­ši, da se slo­mi iz­nu­tra. Ka­da se jed­nom pri­hva­ti sa­mo­cen­zu­ra, vi­še ni­je po­treb­na ni­ka­kva si­la. Ka­da Cr­kva uću­ti, na­rod osta­je bez gla­sa, bez oslon­ca, bez isti­ne ko­ja ga vo­di. A kroz isto­ri­ju, upra­vo se ta­ko naj­lak­še spro­vo­di­lo da­vlje­nje i tro­va­nje jed­nog na­ro­da, ne uda­rom spo­lja, već gu­še­njem iz­nu­tra. Hri­šćan­stvo ni­ka­da ni­je išlo za du­hom vre­me­na, ono ga je is­pra­vlja­lo. Ono ni­ka­da ni­je bi­lo slu­ga vre­me­na, već nje­gov su­di­ja. Je­van­đe­lje ni­je pi­sa­no da bi bi­lo fen­si pri­hva­tlji­vo, već da bi bi­lo isti­ni­to, da opo­me­ne i is­pra­vi, da mo­ti­vi­še i spa­sa­va, a ne da ane­ste­zi­ra. I upra­vo za­to da­nas sme­ta, jer u vre­me­nu re­la­ti­vi­zma i la­ži po­sto­ji ne­što što ne pri­sta­je na kom­pro­mis, ne­što što od­bi­ja da se po­vi­nu­je!

Ovo ni­je bor­ba za jed­nog pro­fe­so­ra i đa­ko­na ili jed­nog pa­tri­jar­ha, ovo je bor­ba za pra­vo da Sr­bi ima­ju Cr­kvu i da Sr­bi­ja ima kič­mu. I tu ne­ma po­vla­če­nja! U sa­vre­me­nim po­li­tič­kim i dru­štve­nim okol­no­sti­ma, ret­ko ko­ji do­ga­đaj ima zna­čaj sam po se­bi. Sko­ro uvek je reč o simp­to­mu o po­ja­vi ko­ja uka­zu­je na du­blju, si­stem­sku pro­me­nu od­no­sa mo­ći, vred­no­sti i in­sti­tu­ci­ja. Slu­čaj pri­ti­ska na pa­tri­jar­ha srp­skog Por­fi­ri­ja i nje­go­vog naj­bli­žeg sa­rad­ni­ka, đa­ko­na i pro­fe­so­ra Dra­ga­na Ra­di­ća, upra­vo je je­dan ta­kav simp­tom. Na pr­vi po­gled, reč je o aka­dem­skoj od­lu­ci o pi­ta­nju rad­nog an­ga­žma­na, pro­ce­du­re, unu­tra­šnjih pra­vi­la uni­ver­zi­te­ta. Me­đu­tim, ta­kav opis je po­vr­šan i ne­do­vo­ljan. Ono što se ov­de de­ša­va ni­je pi­ta­nje ka­drov­ske po­li­ti­ke, već pi­ta­nje od­no­sa iz­me­đu dve vi­zi­je dru­štva, jed­ne ko­ja po­či­va na tra­di­ci­ji, du­hov­no­sti i kon­ti­nu­i­te­tu, i dru­ge ko­ja te­ži pot­pu­noj ide­o­lo­škoj re­kon­fi­gu­ra­ci­ji jav­nog pro­sto­ra.

U tom su­da­ru, Srp­ska pra­vo­slav­na cr­kva ni­je slu­čaj­na me­ta. Ona je jed­na od ret­kih in­sti­tu­ci­ja ko­ja, upr­kos svim isto­rij­skim lo­mo­vi­ma, za­dr­ža­va kon­ti­nu­i­tet, auto­ri­tet i spo­sob­nost da de­lu­je iz­van okvi­ra dnev­ne po­li­ti­ke. Upra­vo za­to ona po­sta­je pro­blem za one ko­ji že­le pot­pu­nu kon­tro­lu nad dru­štve­nim na­ra­ti­vom. Je­dan od ključ­nih aspe­ka­ta ovog slu­ča­ja je­ste ulo­ga Uni­ver­zi­te­ta u Be­o­gra­du. Isto­rij­ski gle­da­no, uni­ver­zi­tet je bio me­sto slo­bod­ne mi­sli, ali i me­sto for­mi­ra­nja eli­te. Da­nas, me­đu­tim, u mno­gim de­lo­vi­ma Evro­pe, pa i kod nas, uni­ver­zi­tet po­ste­pe­no gu­bi tu dvo­stru­ku funk­ci­ju i po­sta­je in­stru­ment ide­o­lo­ške se­lek­ci­je. Od­lu­ka ko­ja po­ga­đa sa­rad­ni­ka pa­tri­jar­ha Por­fi­ri­ja ne mo­že se raz­u­me­ti izo­lo­va­no od tog pro­ce­sa.

Ona do­la­zi u kon­tek­stu u ko­jem se sve vi­še in­si­sti­ra na po­dob­no­sti, na usa­gla­še­no­sti sa do­mi­nant­nim vred­no­snim okvi­rom ko­ji je, u su­šti­ni, se­ku­lar­no li­be­ra­lan i če­sto otvo­re­no an­ta­go­ni­sti­čan pre­ma tra­di­ci­o­nal­nim in­sti­tu­ci­ja­ma. To ne zna­či da ne po­sto­je for­mal­ne pro­ce­du­re, na­pro­tiv, one po­sto­je i če­sto se ko­ri­ste kao le­gi­ti­ma­ci­ja. Ali su­šti­na ni­je u pro­ce­du­ri, već u kri­te­ri­ju­mi­ma ko­ji sto­je iza nje. Ka­da se jed­na od­lu­ka do­no­si u at­mos­fe­ri u ko­joj je od­re­đe­ni sve­to­na­zor već ozna­čen kao pro­ble­ma­ti­čan, on­da ona ni­je ne­u­tral­na, bez ob­zi­ra na for­mu. Srp­ska pra­vo­slav­na cr­kva ima po­seb­nu ulo­gu u srp­skom dru­štvu. Ona ni­je sa­mo re­li­gij­ska in­sti­tu­ci­ja, ona je isto­rij­ski no­si­lac iden­ti­te­ta, kul­tu­re i kon­ti­nu­i­te­ta. Kroz ve­ko­ve bez dr­ža­ve, bez in­sti­tu­ci­ja, upra­vo je srp­ska Cr­kva bi­la ta ko­ja je ču­va­la srp­ski na­rod od pot­pu­nog ras­pa­da. U tom smi­slu, nje­na po­zi­ci­ja ni­je upo­re­di­va sa po­zi­ci­jom dru­gih in­sti­tu­ci­ja u mo­der­nom dru­štvu.

I upra­vo za­to ona da­nas pred­sta­vlja pre­pre­ku. Ne za­to što se ak­tiv­no su­prot­sta­vlja, već za­to što po­sto­ji kao al­ter­na­ti­va. Kao me­sto ko­je ne pri­zna­je ap­so­lut­ni auto­ri­tet sa­vre­me­nih ide­o­lo­ških to­ko­va. U vre­me­nu ka­da se sve vi­še in­si­sti­ra na re­la­ti­vi­zmu, na flu­id­no­sti iden­ti­te­ta i vred­no­sti, Cr­kva osta­je in­sti­tu­ci­ja ko­ja go­vo­ri je­zi­kom isti­ne, kon­ti­nu­i­te­ta i po­ret­ka. I upra­vo taj je­zik po­sta­je ne­po­že­ljan. Je­dan od me­ha­ni­za­ma sa­vre­me­nog pri­ti­ska je­ste per­so­na­li­za­ci­ja. Ume­sto di­rekt­nog na­pa­da na in­sti­tu­ci­ju, vr­ši se pri­ti­sak na po­je­din­ce ko­ji su sa njom po­ve­za­ni. U ovom slu­ča­ju, reč je o sa­rad­ni­ku pa­tri­jar­ha Por­fi­ri­ja. Ali taj iz­bor ni­je slu­ča­jan. Na­pad na bli­ske sa­rad­ni­ke ima dvo­stru­ki efe­kat. Pr­vo, on ša­lje po­ru­ku sa­mom pa­tri­jar­hu Por­fi­ri­ju da on pod­leg­ne pri­ti­sku i uce­ni. Dru­go, on stva­ra at­mos­fe­ru stra­ha unu­tar sa­me in­sti­tu­ci­je SPC.

To je do­bro po­znat me­ha­ni­zam. On ne zah­te­va di­rekt­nu kon­fron­ta­ci­ju, već po­ste­pe­no stva­ra­nje pri­ti­ska ko­ji do­vo­di do sa­mo­cen­zu­re. U ta­kvom okru­že­nju, in­sti­tu­ci­je po­či­nju sa­me da se pri­la­go­đa­va­ju, da iz­be­ga­va­ju kon­flikt, da od­stu­pa­ju od svo­jih po­zi­ci­ja ka­ko bi iz­be­gle sank­ci­je. To je pro­ces ti­hog di­sci­pli­no­va­nja. Iz te­o­lo­ške per­spek­ti­ve, ovaj slu­čaj ima još du­blju di­men­zi­ju. Hri­šćan­stvo je od sa­mog po­čet­ka bi­lo u na­pe­to­sti sa „du­hom vre­me­na”. Je­van­đe­lje ni­je pri­la­go­đa­va­no okol­no­sti­ma, već je po­sta­vlja­no kao ko­rek­tiv dru­štva. Taj prin­cip osta­je i da­nas. Cr­kva ne mo­že da se pri­la­go­di sva­kom vre­me­nu, jer bi ti­me iz­gu­bi­la svo­ju su­šti­nu. Mi­si­ja SPC ni­je da bu­de po­pu­lar­na, već da bu­de isti­ni­ta! U tom smi­slu, pri­ti­sak ko­ji da­nas vi­di­mo ni­je ni­šta no­vo, on je sa­mo sa­vre­me­na for­ma sta­rog su­ko­ba. Su­ko­ba iz­me­đu ono­ga što je traj­no i ono­ga što je pro­la­zno. Iz­me­đu isti­ne i agre­siv­ne li­be­ral­ne ide­o­lo­gi­je.

Po­li­tič­ki gle­da­no, ključ­no pi­ta­nje ni­je ko je do­neo od­lu­ku, već ko kon­tro­li­še na­ra­tiv. U mo­der­nim dru­štvi­ma, moć se sve vi­še za­sni­va na kon­tro­li zna­če­nja, na to­me šta se sma­tra pri­hva­tlji­vim, le­gi­tim­nim i po­želj­nim. U tom kon­tek­stu, in­sti­tu­ci­je kao što je srp­ska cr­kva pred­sta­vlja­ju iza­zov, jer one nu­de al­ter­na­tiv­ni na­ra­tiv. I upra­vo za­to po­sta­ju me­ta. Ne nu­žno kroz di­rekt­nu re­pre­si­ju, već kroz niz ma­lih na­pa­da i ma­lih for­mal­nih od­lu­ka od­lu­ka ko­je po­ste­pe­no su­ža­va­ju nji­hov ma­ne­var­ski pro­stor de­lo­va­nja. Ovaj slu­čaj se ne mo­že raz­u­me­ti bez ši­reg kon­tek­sta. Sr­bi­ja se da­nas na­la­zi iz­me­đu dva mo­de­la. Jed­nog ko­ji in­si­sti­ra na oču­va­nju tra­di­ci­je, iden­ti­te­ta i du­hov­no­sti, i dru­gog ko­ji te­ži pot­pu­noj in­te­gra­ci­ji u glo­bal­ne li­be­ral­ne ide­o­lo­ške to­ko­ve. Ta dva mo­de­la ni­su nu­žno u pot­pu­noj su­prot­no­sti, ali u prak­si če­sto do­la­zi do kon­flik­ta.

Pi­ta­nje je da li Sr­bi­ja mo­že da sa­ču­va svo­je in­sti­tu­ci­je i svoj iden­ti­tet, a da isto­vre­me­no uče­stvu­je u sa­vre­me­nim pro­ce­si­ma? Ili će, pod pri­ti­skom, mo­ra­ti da se od­rek­ne se­be? Slu­čaj pa­tri­jar­ha Por­fi­ri­ja i nje­go­vog sa­rad­ni­ka đa­ko­na Ra­di­ća ni­je izo­lo­van in­ci­dent. On je po­ka­za­telj jed­nog opa­snog pro­ce­sa u ko­jem se pre­i­spi­tu­ju gra­ni­ce iz­me­đu du­hov­nog i po­li­tič­kog, iz­me­đu tra­di­ci­je i mo­der­no­sti, iz­me­đu slo­bo­de i kon­tro­le. U tom pro­ce­su, ključ­no pi­ta­nje ni­je ko će po­be­di­ti u po­je­di­nač­nom slu­ča­ju, već ka­kav će po­re­dak na kra­ju bi­ti us­po­sta­vljen. Da li će to bi­ti po­re­dak u ko­jem in­sti­tu­ci­je ima­ju sa­mo­stal­nost i pra­vo na sop­stve­ni iden­ti­tet, ili po­re­dak u ko­jem je sve pod­re­đe­no jed­nom do­mi­nant­nom le­vo li­be­ral­nom glo­ba­li­stič­kom na­ra­ti­vu? Od­go­vor na to pi­ta­nje ne­će od­re­di­ti sa­mo sud­bi­nu jed­nog pro­fe­so­ra i đa­ko­na Ra­di­ća ili jed­nog pa­tri­jar­ha srp­skog Por­fi­ri­ja. On će od­re­di­ti sud­bi­nu srp­stva u ce­li­ni. I za­to ova te­ma ni­je spo­red­na!

*Pred­sed­nik Srp­ske li­ge