Utabanom stranputicom

Ivan Cvetković

29. 03. 2026. 10:55

(Фото:A. Esteban)

Poraz od Španije s 3:0 sam po sebi nije smak sveta. Pogotovo što je utakmica bila, što se kaže, prijateljska. Ali, biće pogubno ako se zavaravamo da nam je protivnik bio evropski prvak i jedan od onih, kojima se daju možda i najveći izgledi da ove godine postane svetski šampion. Ili da nas i nije baš toliko nadigrao, da su odlučili detalji i slična opravdanja, koja slušamo iz pokolenja u pokolenje.

Menjaju se selektori (Veljko Paunović je još nov) i ništa drugo. Igra u Viljarealu se ne razlikuje od prethodnih. Iz mraka prošlosti pada u oči samo onaj kratki bleska protiv Nemačke na Svetskom prvenstvu 2010. u Južnoj Africi. Uvek nam ostane žal za propuštenim. A izjave da će idući put da bude bolje gotovo da su ušle u dobro ponašanje. Našem fudbalu je, međutim, kao vazduh potrebna dobra igra. Nje nema i na to smo se već i privikli.

Za 90 minuta protiv Španaca nismo izveli ni jednu jedinu smišljenu akciju. Vrlo retke su bile i minulih godina i pitanje je da li će uskoro da ih bude. Naši stručnjaci nemaju svoju ideju, kopiraju druge, ali to ne može da se presadi, jer nemamo takve igrače.

U novije vreme, na primer, uporno nastoje da odbrambeni fudbaleri iznesu loptu kratkim pasovima iz našeg kaznenog prostora. Iako nam to ne uspeva svaki selektor to traži, jer je moderno. I onda se naši štoperi i bekovi, ionako umorni od borbe s protivničkim napadima, dodatno zamaraju pokušavajući da vode igru kao da su vezni igrači. Sav teret utakmice padne na njih, pa je razumljivo što im popusti koncentracija kad treba da obave ono što im je osnovni zadatak.

Naš srednji red ne može da zadrži loptu, a kamoli da organizuje nešto u napadu. Zbog toga smo stalno između čekića i nakovnja, ako protivnik iole ima nameru da ugrozi naš gol. Ako već nemamo linije, preko kojih ćemo da prenesemo loptu u takozvanu opasnu zonu na protivničkoj polovini bolje je, kao u stara vremena, da je iz svog kaznenog prostora izbijemo što dalje, pa tamo šta nam bog da: možda rivali pogreše, možda neko od naših tog trenutka dobije nadahnuće... U najgorem slučaju predahnuće naša zadnja linija, srednji red neće biti zatečen razvojem događaja.

Paunović nije prvi selektor, koji posećuje naše stadione, gleda čime raspolažu domaći klubovi. A kad dođu ozbiljne utakmice pozive dobijaju igrači iz inostranstva. Oni jesu prekaljeni profesionalci, ali rezultati naše reprezentacije to ne pokazuju. Mnogo je mladih igrača, koje smo dizali u nebesa kao izrazite talente, otišlo preko granice, a tamo im se zameo trag.

Do sada se nije pojavio selektor, a ni neko u savezu, koji će da okrene list i prestane da prepisuje. Reprezentacija mora da se stvara od podmlatka, da postoji sistem igre, da se razvija još od malih nogu pobednički mentalitet, da se stvaraju fudbaleri, koji će da budu kadri da izdrže bespoštednu bitku letnji dan do podne (da imaju snagu i za produžetke), da mentalno i psihički budu s obe noge čvrsto na zemlji i ako rano povedu i ako rano prime gol, da sami kritički analiziraju svoju igru i da vide šta je u njoj dobro, a šta moraju da poprave i da sami traže rešenja.

U utorak našoj reprezentaciji predstoji okršaj protiv Saudijske Arabije u Bačkoj Topoli. Dabome, nadamo se boljem ishodu, nego protiv Španije. Ali, od golog rezultata je mnogo važnije kakva će igra da bude. Mi smo, na žalost, došli dotle da svakog protivnika, ma ko da je, „poštujemo”, jer „danas svi igraju fudbal”. Te fraze su, u stvari, unapred opravdanja za neuspeh. Dok ne budemo imali tim, koji će ne samo da obeća pobedu, nego i čvrsto da veruje u to, naši uspesi biće slučajni i retki.

U fudbalu, za razliku, recimo, od košarke i vaterpola, nikada nismo ni imali, niti smo tražili, metodologiju kako da stvorimo šampione. Nekako smo se uzdali u to da smo daroviti za fudbal i da će to samo od sebe kad-tad da zasija punim sjajem. To, razume se, ne dolazi samo od sebe.

U našoj fudbalskoj organizaciji su oduvek izbegavali polemike oko toga šta i kako da se radi. Kritike su se, ako ih je i bilo, svodile na to da „ovako nije dobro”, oplakavalo se stanje u kome smo, tražile smene, ali bez plana šta da se radi (za šta nije neminovna promena kadrova).

Fudbalski savez je prepušten sam sebi ili, ima i takvih razdoblja, nije prihvatao neku pamet spolja smatrajući da je nedobronamerna. I svako pojedinačno, a i kao stručno udruženje (klubovi, treneri, sudije) odbijao je da bilo s kim i bilo o čemu lomi koplja kao da će zbog toga da mu padne kruna s glave.

Ako nastavimo ovako zašto bi nam rezultati bili drugačiji nego do sada? A da može bolje ima primera. Iz bivše Jugoslavije Hrvatska je postala svetska fudbalska sila, Bosna i Hercegovina, pa čak i Kosovo, bore se da odu na Svetsko prvenstvo, i Severna Makedonija je otišla korak dalje od nas... Svim tim dometima bismo se hvalili i da ih ostvarila naša zajednička reprezentacija.

Ako ne odredimo jasno šta je cilj našoj reprezentaciji (na primer, učešće na svakom svetskom i evropskom prvenstvu) i ne upregnemo sve snage ka njegovom ostvarenju, nastavićemo utabanom stranputicom.