Ostavka, kako to grozno zvuči
(Фото А.Васиљевић)
Tragičan događaj koji se završio smrtnim ishodom kad je studentkinja istorije umetnosti Milica Ž. pala s petog sprata Filozofskog fakulteta uznemirio je Univerzitet u Beogradu i potresao javnost Srbije. Sve okolnosti pod kojima se nesreća dogodila još su predmet istrage, ali ono što se zna od prvog policijskog uviđaja jeste da je nesrećna devojka skočila kroz otvoren prozor iz hodnika u kojem je došlo do aktivacije eksplozivnih materijala.
Nažalost, nesreće se događaju, ali je ova mogla biti izbegnuta da je poštovan Zakon o univerzitetu koji jasno definiše da prostor fakulteta može biti korišćen isključivo za aktivnosti iz delatnosti fakulteta, a izuzetno i za druge potrebe uz pismeno odobrenje dekana. Za poštovanje zakonitosti rada fakulteta odgovoran je isključivo dekan.
Kada se dovedu u vezu navedene činjenice nemoguće je oteti se utisku o, u najmanju ruku, moralnoj odgovornosti dekana za smrt mlade koleginice. To je opšte mišljenje. Izuzetak predstavlja, recimo to nežno, saopštenje samog Filozofskog fakulteta iz kojeg se može zaključiti da je žrtva ove tragedije dekan Sinani, a ne tragično nastradala studentkinja kojoj se čak ni ime ne pominje. Ne čudi otuda što se u mnoštvu komentara ovog nemilog događaja potencirala ostavka dekana, a prostodušna javnost je upravo to očekivala kao prvi i minimalni čin odgovornosti.
E sada, neka maštoviti čitalac zamisli verovatnoću da bi, na primer, Kodža Sinan Paša podneo ostavku na mesto velikog vezira nakon što su spaljene mošti Svetog Save jer su to očekivali srpski patrijarh i svekolika raja. Verovatnoća da veliki vezir Filozofskog fakulteta danas podnese ostavku taman je tolika. Da je hteo da podnese ostavku paša o kome je ova pripovest mogao je, a svakako i morao, to da učini bar tri puta do sada.
Od samog početka blokada fakulteta koje su, ponovimo to još jednom, počele pozivom dekana i uprave Filozofskog fakulteta da nastavnici ne drže nastavu, prostor fakulteta je uzurpiran od samozvanih studentskih plenuma. Nekoliko desetina studenata mesecima je koristilo prostorije fakulteta za organizaciju političkih skupova, ishranu, spavanje i rekreativne aktivnosti. Nastava i održavanje ispita kao osnovne zakonom predviđene delatnosti fakulteta bile su blokirane. Častan i odgovoran rukovodilac fakulteta bio je u obavezi da učini sve što je u njegovoj moći da uprkos pritiscima omogući nesmetan rad ustanove. Ukoliko to nije mogao, ili nije želeo, ili nije hteo jer je čitav proces i pokrenuo, morao je, kao javni funkcioner, da podnese ostavku na tu odgovornu državnu funkciju.
Kako je vreme odmicalo, i kako je svima postalo jasno da će akademska godina propasti, a blokade neće ispuniti svoj inače nejasan cilj, dekan je sazvao sednicu NNV na kojoj su nastavnici glasali da li hoće da odblokiraju fakultet. To je bio još jedan dokaz da studenti nisu ni počeli blokadu pa od njih nije zavisilo ni kada će se ona prekinuti.
Studentski plenum FF bio je protiv prekidanja blokade. Veliki broj nastavnika takođe, jer su osećali obavezu prema studentima koje su mesecima „podržavali” da istraju u blokadi. Začudo, dekan koji ih je najviše bodrio i insistirao da su za njega odluke plenuma svetinja u meri da će podržavati blokade dok ijedan student blokira fakultet, bio je najaktivniji i odlučujući faktor koji je obilazio odeljenja i ubeđivao nastavnike da glasaju za prekid blokade. Osoba koja drži reč i oseća obavezu prema studentima koje je zamajavala mesecima u takvoj situaciji bi svakako dala ostavku, a čast da prekine blokadu prepustila bi nekom drugom. Ali naš junak se hrabro odupro svim moralnim obzirima.
Uostalom, ako nije bio lojalan državi čiji je visoki činovnik, zašto bi bio lojalan studentima koji mu nisu ništa? A onda, kad je to najmanje očekivao i s mesta na koje nije sumnjao, došlo je smerno pismo mladog kolege u kojem se NNV poziva da razgovara o odgovornosti dekana. U obrazloženju poziva stajalo je da ništa od onoga što je obećavao i za šta se navodno borio nije ispunio, a istovremeno je zaposlene doveo na ivicu egzistencije i čitav fakultet na rub propasti. I tako dalje, i tome slično. Bila je to prilika koja bi u svakome probudila impuls da se iskreno suoči sa sobom. Međutim, kod dekana je to izazvalo, kako svedoče kolege, samo nadmoćan osmeh. Razumljivo, jer ko izda državu, izneveri studente i kolege lako će prevariti i samoga sebe, pa je tako naš paša i treći put izmakao zloj kobi ostavke.
Kada neko prevari državu, studente, a na kraju i sebe, od njega se ne može očekivati da podnese ostavku samo zato što javnost to očekuje. Uostalom šta je ta javnost? Zar javnost nisu i dekani koji su radili isto što i on, ali nisu imali peh da im se dogodi nesreća na fakultetu? Zar javnost nisu i oni koji tvrde da studentkinja nije ni postojala? Uostalom, ako „Iks” tvrdi da nečega nema, to i ne postoji. Zar javnost nisu i svi oni koji ćurliču kad neko samo pomene ime dekana? Zar javnost nisu i oni nesrećnici poput direktora jednog niskotiražnog ali uticajnog nedeljnika finansiranog iz stranih fondova, koji ga štite klevećući i izmišljajući laži o članovima porodice onih koji se usude da kažu šta bi uradili na dekanovom mestu? Svi oni su deo javnosti koja je stala iza njega, a njegova uloga i jeste da deli javnost Srbije. Neki kažu da bi na njegovom mestu skočili s mesta s kojeg je pala studentkinja. To bi možda uradio i on, ali samo ako bi morao da podnese ostavku. Uostalom, zna on da bi se i u tom slučaju dočekao na noge, a da kojim slučajem padne na obraz ništa mu se ne bi ni poznalo.
Nastaviće se...
*Profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu