Smrt vešanjem kao nova pretnja Palestincima

Slobodan Samardžija

02. 04. 2026. 15:45

Фото ЕПА

Izra­el­ski par­la­ment Kne­set iz­gla­sao je u po­ne­de­ljak no­vi za­kon ko­jim se pa­le­stin­ski te­ro­ri­sti auto­mat­ski osu­đu­ju na smrt ve­ša­njem. Ova od­lu­ka mo­žda i ne bi iza­zva­la po­seb­nu pa­žnju, slič­na ka­zna po­sto­ji u mno­gim dr­ža­va­ma, ali ov­de je eks­pli­cit­no na­ve­de­no da se ovaj za­kon od­no­si is­klju­či­vo na – te­ro­ri­ste pa­le­stin­skog po­re­kla.

„Od sa­da će sva­ka maj­ka u Ju­de­ji i Sa­ma­ri­ji (Za­pad­noj oba­li) zna­ti da nje­nom si­nu sle­di ve­ša­nje uko­li­ko kre­ne da ubi­je jed­nog Je­vre­ji­na”, pre­ne­li su me­di­ji iz­ja­vu kraj­nje de­sni­čar­skog izra­el­skog mi­ni­stra na­ci­o­nal­ne bez­bed­no­sti It­ma­ra Ben-Gvi­ra, auto­ra za­ko­na ko­ji je usvo­jen sa 62 gla­sa za, 48 pro­tiv i jed­nim uz­dr­ža­nim.

Pod­se­ti­mo, rat iz­me­đu Izra­e­la­ca i Pa­le­sti­na­ca je­dan je od naj­du­žih u sa­vre­me­noj isto­ri­ji, a vo­di se oko te­ri­to­ri­ja iz­me­đu re­ke Jor­dan i Sre­do­zem­nog mo­ra. Pre­ci­zni­je, oko obla­sti ko­ju obe su­ko­blje­ne stra­ne sma­tra­ju svo­jom. Pr­vi su­ko­bi iz­bi­li su već na­kon što je Da­vid Ben Gu­ri­on 14. ma­ja 1948. u Tel Avi­vu, u skla­du sa pred­lo­gom Uje­di­nje­nih na­ci­ja o po­de­li te­ri­to­ri­je na je­vrej­sku i arap­sku, pro­gla­sio ne­za­vi­snost no­ve dr­ža­ve. Izra­el op­sta­je, a sto­ti­ne hi­lja­da Pa­le­sti­na­ca pri­mo­ra­ne su da tra­že no­vu do­mo­vi­nu.

No­vo­i­zgla­sa­ni za­kon na­i­šao je na oštru osu­du zva­nič­ni­ka iz Evrop­ske uni­je. Se­ća­nje na Ho­lo­ka­ust, ko­jem su bi­li pod­vrg­nu­ti Je­vre­ji na Sta­rom kon­ti­nen­tu, još uvek je ži­vo, pro­u­ča­va se u ško­la­ma, obe­le­ža­va pri­god­nim ma­ni­fe­sta­ci­ja­ma… Upra­vo to je po­kre­nu­lo ta­las ko­men­ta­ra za­sno­va­nih pre­vas­hod­no na či­nje­ni­ci da ova­kav za­kon do­no­si pred­stav­nič­ki dom na­ro­da ko­ji je to­kom na­ci­zma i sam bio iz­op­šten zbog to­ga što je po­što­vao Ju­da­i­zam. Da li je mo­gu­će da­nas pri­hva­ti­ti sli­čan stav, pa ma­kar ga iz­re­kao i na­rod ko­ji je pa­tio, i pro­gla­si­ti dru­gi na­rod, jed­na­ko pa­će­nič­ki, ne­po­želj­nim do is­tre­blje­nja?

Rat iz­me­đu Izra­e­la i Pa­le­sti­na­ca fak­tič­ki tra­je du­že od 100 go­di­na i me­ša­vi­na je isto­ri­je, re­li­gi­je, po­li­ti­ke i te­žnji za za­u­zi­ma­njem te­ri­to­ri­ja ko­je ni­su ja­sno de­fi­ni­sa­ne na me­đu­na­rod­nom ni­vou. Ne­dav­ni su­kob u Ga­zi po­ka­zao je ogrom­nu do­zu ne­tr­pe­lji­vo­sti iz­me­đu dva na­ro­da. U nje­mu je, pre­ma zva­nič­nim po­da­ci­ma, stra­da­lo vi­še od 72.000 lju­di, ra­nje­no ih je oko 170.000, pro­stor na ko­jem su se vo­di­le rat­ne ope­ra­ci­je srav­njen je sa ze­mljom, pre­tvo­ren u pu­sti­nju, a svi oni ko­ji su po­že­le­li da se vra­te u svo­je do­mo­ve jed­no­stav­no su li­kvi­di­ra­ni. Čak i na­kon us­po­sta­vlja­nja pri­mir­ja 2025. broj stra­da­lih je već do­sti­gao 700.

Ali osvr­ni­mo se na Evro­pu. Fran­cu­ska, Ne­mač­ka, Ita­li­ja i Ve­li­ka Bri­ta­ni­ja već su iz­ra­zi­le du­bo­ku za­bri­nu­tost zbog iz­gla­sa­va­nja po­me­nu­tog za­ko­na. Isti je oce­njen kao ne­do­zvo­lje­no dis­kri­mi­na­tor­ski i ne­pri­me­ren za ze­mlju ko­ja je sa­ma pro­šla kroz dra­mu Ho­lo­ka­u­sta iz vre­me­na na­ci­zma. Ma­da te­ro­ri­zam, kao po­šast da­na­šnji­ce, sva­ka­ko ni­je ne­što što mo­že da se to­le­ri­še, pro­gla­ša­va­ti ceo je­dan na­rod te­ro­ri­stič­kim sva­ka­ko ne spa­da u ma­ni­re pri­me­re­ne 21. ve­ku. Ipak, sve po­me­nu­te osu­de ni na ko­ji na­čin ni­su po­re­me­ti­le po­slov­ne aran­žma­ne Izra­e­la sa evrop­skim ze­mlja­ma, što uka­zu­je na ne­sprem­nost ta­mo­šnje eli­te da se ozbilj­ni­je pri­la­go­di no­vim svet­skim tren­do­vi­ma i no­vo­u­spo­sta­vlje­nom ras­po­re­du sna­ga. 

Ka­ko god bi­lo, od­lu­ka izra­el­skog Kne­se­ta o auto­mat­skoj smrt­noj ka­zni za pa­le­stin­ske te­ro­ri­ste ne­će smi­ri­ti stra­sti u ovom de­lu sve­ta. Kao što ih, uosta­lom, ne smi­ru­je ni vr­lo ja­sna po­li­ti­ka te­ri­to­ri­jal­nog ši­re­nja ko­ju za­stu­pa­ju u Tel Avi­vu. Na­rav­no, sve na ra­čun na­ro­da ko­ji ži­ve u okru­že­nju. 

Izra­el­ski mi­ni­star od­bra­ne Izra­el Kac ob­ja­vio je da će ze­mlja uni­šti­ti „sve li­ban­ske do­mo­ve u se­li­ma bli­zu gra­ni­ce” i da 600.000 ra­se­lje­nih ci­vi­la ne­će mo­ći da se vra­te u ju­žni Li­ban dok se ne ga­ran­tu­je bez­bed­nost se­ver­nog Izra­e­la, pre­ne­le su agen­ci­je. On je po­tvr­dio cilj stva­ra­nja „bez­bed­no­sne zo­ne” unu­tar li­ban­ske te­ri­to­ri­je i iz­ja­vio da će izra­el­ska voj­ska za­dr­ža­ti „bez­bed­no­snu kon­tro­lu nad ce­lim pod­ruč­jem do re­ke Li­ta­ni”, uklju­ču­ju­ći i mo­sto­ve ko­ji su još uvek na me­stu.

Ne­ma sum­nje da se u Izra­e­lu pla­še no­vih te­ro­ri­stič­kih i slič­nih na­pa­da po­put onog 7. ok­to­bra 2023, ka­da su se na me­ti na­šli pri­sut­ni na jed­nom fe­sti­va­lu u bli­zi­ni Ga­ze. Ta­da je, pre­ma zva­nič­nim po­da­ci­ma, ubi­je­no 378 lju­di, dok ih je 40–44 ote­to. Na­pa­da­či su se da­ni­ma na­kon to­ga kri­li u pod­zem­nim tu­ne­li­ma, a sud­bi­na ta­la­ca uz­bu­ni­la je ceo svet. Rat ko­ji je usle­dio do da­nas ni­je okon­čan.

Ipak, da li je pro­gla­ša­va­nje jed­nog na­ro­da, u ovom slu­ča­ju Pa­le­sti­na­ca, za te­ro­ri­ste je­di­ni i pra­vi od­go­vor na po­šast sa­vre­me­nog sve­ta? U si­tu­a­ci­ji ka­da ve­li­ke voj­ne si­le ras­po­la­žu ko­li­či­na­ma oruž­ja do­volj­nim da uni­šte ce­lu pla­ne­tu, te­ro­ri­zam ne­ki vi­de kao je­di­no oruž­je za de­lo­va­nje na ma­lim pro­sto­ri­ma. Po­je­di­nač­no ve­ša­nje nje­go­vih uče­sni­ka i or­ga­ni­za­to­ra sva­ka­ko ni­je pra­vo re­še­nje. Uosta­lom, ta­ko nam go­vo­ri isto­rij­sko is­ku­stvo. I sva­ka­ko ne­će do­pri­ne­ti sma­nje­nju ani­mo­zi­te­ta iz­me­đu Izra­e­la­ca i Pa­le­sti­na­ca.