Amerika i Japan u lošem društvu
U prvom mesecu ove godine četvorica osuđenika u Japanu i sedmorica u SAD „ubijeni su uz odobrenje države“, kako najtežu pravnu sankciju opisuju njeni brojni protivnici. Aktiviste ljudskih prava u ovim zemljama, ali i celokupnu svetsku javnost, to je podsetilo na ovaj neslavni par u grupi od 62 nacije u kojima se smrtna kazna i dalje izvršava.
U pitanju su jedine dve visokorazvijene demokratske zemlje u kojima se primenjuje kazna koju je većina sveta (135 članica UN) odbacila kao neprimerenu tekovinama civilizovanog društva, uz argumente da predstavlja kršenje osnovnih ljudskih prava, nema efekta u odvraćanju od zločina i jedina je za koju pravosudni organi nemaju mogućnosti da isprave grešku.
Smrtna kazna nije zabranjena u međunarodnom pravu, ali po oceni Amnesti internešenela i sličnih organizacija predstavlja kršenje Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima (1948), po kojoj niko ne sme biti podvrgnut mučenju ili nehumanom tretmanu i kazni. U međuvremenu je usvojeno još nekoliko međunarodnih sporazuma koji su osnov za ukidanje smrtne kazne, ali to pitanje je nastavilo da deli svet na abolicioniste i retencioniste, pri čemu se ova druga grupa polako osipa.
Protiv neobavezujuće rezolucije UN, usvojene krajem 2007, kojom je propisan moratorijum na smrtnu kaznu, govorili su i predstavnici Kine, koja je svetski lider po broju zvanično potvrđenih egzekucija, dok su nezvanične procene višestruko veće, jer kineske vlasti te informacije drže pod velom tajne.
Rusija od 1995. ima moratorijum na izvršenja, ali je smrtna kazna i dalje deo njenog zakonodavstva.
Generalni sekretar Saveta Evrope Teri Dejvis osudio je najnovija pogubljenja u Americi i Japanu, rekavši da se nada da će se ove dve zemlje sa statusom posmatrača u ovoj evropskoj organizaciji pridružiti većini demokratskih zemalja u svetu.
Dve vodeće svetske ekonomske sile nalaze se u nepopularnom društvu takozvanih retencionista sa Irakom, Iranom, Sirijom, Sudanom... U oba slučaja bi se moglo reći da vlast sluša narod – javno mnjenje podržava smrtnu kaznu u Japanu čak ogromnom većinom od preko 80 odsto, a u SAD 64 odsto, mada je taj procenat u opadanju. Ipak, u mnogim zemljama je ona ukinuta uprkos velikoj podršci javnosti, koja je ponegde, sudeći po anketama, i dalje visoka, na primer u Poljskoj i Češkoj. Ukidanje smrtne kazne preduslov je inače za članstvo u Evropskoj uniji.
Obamanija koja je zahvatila Evropu pred američke izbore splasnula je kada je američki predsednik SAD, u to vreme kandidat demokrata, izjavio da bi na smrt trebalo osuđivati i napasnike dece, iako je u SAD od 1964. primenjivana isključivo nad ubicama.
Broj egzekucija u Americi, uglavnom smrtonosnom injekcijom koja je i sama kao metod bila predmet polemike, iz godine u godinu opada (37 u 2008).
U Japanu nema nagoveštaja promene politike prema najtežoj pravnoj sankciji. Ova zemlja Dalekog istoka je posebno na lošem glasu zbog tretmana osuđenika i same procedure izvršenja, što je osudila i Komisija UN za ljudska prava.
Bez veze sa spoljašnjim svetom, „da im se ne remeti duševni mir”, osuđenici na smrt godine, a često i decenije, provode u samici, proživljavajući svaki dan kao poslednji, jer se nalog za izvršenje donosi bez prethodne najave. Porodica se obaveštava neposredno posle čina i ima samo 24 časa da preuzme telo. Po mnoga niko ne dolazi, jer su se porodice zbog sramote već odrekle prestupnika, verujući pre državi, iako se u brojnim slučajevima pokazalo da su priznanja krivice iznuđena žestokom torturom.
Javne rasprave o ovoj temi gotovo da nema, a političari je izbegavaju jer znaju da je nepopularna. Vešanja, isključivi metod izvršenja, obavljaju se između dva zasedanja nacionalnog parlamenta.