Pola veka ponosa

Politika onlajn

04. 04. 2026. 11:15

(Фото РК Раднички)

Ka­da bi da­na­šnjim ge­ne­ra­ci­ja­ma po­sta­vi­li pi­ta­nje – ko je tri pu­ta osva­jao Kup evr­po­skih šam­pi­o­na i još če­ti­ri pu­ta bio fi­na­li­sta, ko ima tri pe­ha­ra Kup po­bed­ni­ka ku­po­va Evro­pe, ko je pet­na­est pu­ta bio šam­pi­on dr­ža­ve i tri­na­est pu­ta osva­jač na­ci­o­nal­nog ku­pa – sa­svim si­gur­no bi broj tač­nih od­go­vo­ra bio ma­li. Go­to­vo si­gur­no bi gla­sio da je mo­žda reč o ne­kom ti­mu iz Dan­ske, Ne­mač­ke, Ma­đar­ske, Špa­ni­je...

Ali, to ne bi bi­lo tač­no. Od­go­vor se kri­je u sr­cu Be­o­gra­da, u kra­ju več­nog šar­ma, na Cr­ve­nom kr­stu, gde je bio jed­nom je­dan Rad­nič­ki. Ka­kav Rad­nič­ki, stra­šan Rad­nič­ki!

O ovom klu­bu, le­gen­dar­nim tre­ne­ri­ma, igra­či­ca­ma, sport­skim rad­ni­ci­ma, otvo­re­nom sta­di­o­nu na Kr­stu mo­glo bi da se pi­še da­ni­ma, me­se­ci­ma, jer ta­kvu isto­ri­ju ma­lo ko­ji sport­ski ko­lek­tiv ima. Po­vod ove pri­če je do­ga­đaj ko­ji se od­i­grao, 4. apri­la 1976. go­di­ne i to je dan ko­ji je za­u­vek pro­me­nio isto­ri­ju srp­skog žen­skog ru­ko­me­ta. Na da­na­šnji dan, pre tač­no pe­de­set go­di­na Rad­nič­ki je pr­vi put po­ko­rio Sta­ri kon­ti­nent, a tro­fej­na sa­la na Cr­ve­nom kr­stu je za­gr­li­la naj­ve­ći pe­har – pe­har na­me­njen pr­va­ku Evro­pe! Pr­vi, ali ne i po­sled­nji put…

– Bi­lo je ča­rob­no, za­i­sta po­se­ban i ne­po­no­vljiv do­ži­vljaj – bi­le su pr­ve re­či Ma­ri­je Dre­no­vac, le­gen­dar­ne ju­go­slo­ven­ske gol­man­ke i ču­va­ra mre­že Rad­nič­kog.

Ka­ko je to iz­gle­da­lo, da li je bi­lo iz­ne­na­đe­nje ili je re­zul­tat oče­ki­van?

– Ka­ko ni­je oče­ki­va­no, pa to je kru­na ra­da sa Vin­kom Kan­di­jom. Vin­ko je na­pra­vio tim ko­ji će po­ko­ri­ti Evro­pu, sve je is­pla­ni­rao do de­ta­lja, po­čeo for­mi­ra­nje eki­pe i 1972. smo bi­le pr­vi put pr­va­ci Ju­go­sla­vi­je. Spre­mao nas je za ono što će se de­si­ti če­ti­ri go­di­ne ka­sni­je.

Ka­kva je bi­la ta se­zo­na?

– Ma­gič­na, iz sno­va. Sta­sa­le smo kao igra­či­ce i lju­di, ima­le do­bre ži­vot­ne go­di­ne i bi­le sprem­ne za ve­li­ka de­la. I za­i­sta smo sve osvo­ji­le, od Ku­pa šam­pi­o­na, pre­ko pr­ven­stva Ju­go­sla­vi­je do na­ci­o­nal­nog Ku­pa. To je bio pr­vi put da je­dan klub osvo­ji tri­plu kru­nu.

Su­per­i­or­no ste sti­gle do naj­vred­ni­jeg evrop­skog klup­skog tro­fe­ja?

– Ni­smo ima­le ni je­dan po­raz, ru­ši­le smo sve ri­va­le i na stra­ni i kod ku­će, jer se igra­lo po da­na­šnjem si­ste­mu. Kad je reč o fi­na­lu, se­ćam se bi­la je ne­de­lja, le­po vre­me, a dvo­ra­na na Ba­nji­ci kr­ca­ta i to nam je mno­go po­mo­glo, pred na­šom pu­bli­kom ni­smo mo­gle da iz­gu­bi­mo. Igra­le smo sa Ho­lan­đan­ka­ma i de­kla­si­ra­le ih 22:12! Na po­če­tak utak­mi­ce smo bi­le ma­lo ne­si­gur­ne, mo­žda i ner­vo­zne, ali br­zo je sve do­šlo na svo­je.

Ma­ri­ja Dre­no­vac se pri­se­ti­la ko­li­ko je Rad­nič­ki bio jak te go­di­ne:

– Ima­le smo mo­ćan tim, sve­sne smo bi­le na­še sna­ge, na be­ko­vi­ma su bi­le Ivan­ka Šu­pri­no­vić, Ja­dran­ka An­tić i Mi­len­ka Sla­dić, na kri­li­ma Lju­bi­ca Bu­ku­rov i Vi­da Ne­na­dić, a na cr­ti Živ­ka Ste­va­no­vić. Ni­smo ima­le di­le­mu, uvek će ne­ko pro­ra­di­ti, jer smo ima­le igru i zna­le šta ra­di­mo u sva­kom tre­nut­ku.

Tre­ner Vin­ko Kan­di­ja je mir­no se­deo na klu­pi, go­to­vo ni­je ni usta­jao to­kom utak­mi­ca?

– Mno­gi su mu to za­me­ra­li, a ja sam se sva­đa­la sa nji­ma. Ni­je bi­lo po­tre­be da ska­če, jer je on sve od­ra­dio na tre­nin­gu, spre­mio nas je i zna­le smo ka­ko igra­mo na du­bo­ku od­bra­nu, plit­ku zo­nu, na čo­ve­ka vi­še, ma­nje… Sve se zna­lo i on ni­je imao šta da ra­di na utak­mi­ci, osim da nas gle­da. Me­njao nas je ako ne­kom baš ne ide, ali ni­je bi­lo iz­me­ne za sva­ku sit­ni­cu ili bi­lo ka­kvog ka­žnja­va­nja kad ni­je ka­ko že­li­mo.   

I to je bio po­če­tak Rad­nič­kog i bu­đe­nja žen­skog ru­ko­me­ta?

– Bio je to po­če­tak na­še do­mi­na­ci­je!

Tra­ja­la je du­go?

– Bi­le smo naj­bo­lje, sve što je mo­glo da se osvo­ji, mi smo osvo­ji­le. Če­ti­ri go­di­ne ka­sni­je tro­fej Ku­pa šam­pi­o­na je po­no­vo sti­gao u na­še vi­tri­ne.

A 1984. i tre­ći put se na­šao u pre­sto­ni­ci, na Cr­ve­nom kr­stu?

– Ta­da su već sti­gle Ce­ca Ki­tić, Mir­ja­na Đu­ri­ca, Dra­ga­na Pe­šić i one su, tvr­dim, igra­le naj­lep­ši ru­ko­met na sve­tu! To je bi­lo uži­va­nje gle­da­ti – re­kla je Ma­ri­ja Dre­no­vac.

Na kra­ju ove pri­če, osta­je da se na­da­mo da će ovo bi­ti pod­strek za ne­ke no­ve lju­de, no­ve ge­ne­ra­ci­je i da će­mo na Kr­stu gle­da­ti na­sled­ni­ce Ivan­ke Šu­pri­no­vić, Mi­len­ke Sla­dić, Sve­tla­ne Ki­tić, Mir­ja­ne Ver­me­zo­vić, Dra­ga­ne Pe­šić, Lji­lja­ne Kne­že­vić, An­dre Le­kić, Sa­nje Dam­nja­no­vić… I da će baš te no­ve de­voj­ke jed­no­ga da­na do­ne­ti ne­ke no­ve evrop­ske tro­fe­je na ve­li­kom Rad­nič­kom.

Rad­nič­ki je bio sim­bol spor­ta, ne sa­mo u Be­o­gra­du, već u či­ta­voj Ju­go­sla­vi­ji?

– Ima­li smo fan­ta­stič­no sport­sko dru­štvo ko­je je ni­za­lo uspe­he i za­hva­lju­ju­ći toj isto­ri­ji usko­ro će Rad­nič­ki do­bi­ti svo­ju dvo­ra­nu, naj­lep­šu i naj­mo­der­ni­ju na ovim pro­sto­ri­ma. Na­dam se da će to bi­ti po­če­tak vra­ća­nja na­šeg Rad­nič­kog u sam vrh, baš ta­mo gde za­slu­žu­je. Pr­vo ru­ko­me­ta, a on­da i dru­gih sek­ci­ja.

Šta je glav­ni pro­blem da­na­šnjeg ru­ko­me­ta?

– Naj­ve­ći pro­blem na­šeg ru­ko­me­ta je ogrom­na su­je­ta. Ni­ka­da ne sta­ne­mo svi iza iza­bra­nog se­lek­to­ra ili pred­sed­ni­ka, od­mah tra­ži­mo ma­ne i če­ka­mo kiks, ume­sto da ga po­dr­ži­mo. Svi­ma je po­treb­no vre­me i ni­šta ne mo­že pre­ko no­ći. Što je re­kao Vla­di­mir Gr­bić – svi ka­žu, mo­gao sam ja da bu­dem. Ako si mo­gao, pa što ni­si.

Ka­kav je ru­ko­met da­nas, ko­li­ko se raz­li­ku­je?

– Mno­go je ve­li­ka raz­li­ka, da­nas je sve u tr­ča­nju i fi­zi­ci, ne­ma one le­po­te po­te­za kao ne­kad. Igra se ve­o­ma br­zo i sna­žno, ne­ka­da je bio stvar­no lep, igrao se na po­tez. Kad vi­dim ove iz­me­ne gol­ma­na, pa mi­slim da ja ni­ka­da ne bih mo­gla da is­tr­čim na­pred-na­zad. Ja vo­lim ru­ko­met, i onaj i ovaj, ži­vot ide da­lje i mo­ra da se pri­la­go­đa­va­ju igra­či. Ne­ka­da su be­ko­vi bi­li sna­žni, da­nas ne, ne­ma­ju vre­me­na ni da sko­če, ka­ko je to sve br­zo.

Ka­ko vi­di­te da­na­šnju re­pre­zen­ta­ci­ju Sr­bi­je?

– Dra­go mi je što su tu biv­še igra­či­ce, San­dri tre­ba da­ti pro­sto­ra i ve­ro­va­ti joj, re­zul­tat će si­gur­no do­ći, ali ga ne mo­že­mo oče­ki­va­ti pre­ko no­ći. Ne­ma ni­ko ča­rob­ni šta­pić. Mi­slim da je An­drea na ovoj funk­ci­ji po­če­la da po­sta­vlja od­li­čan si­stem i gra­di jed­nu zdra­vu pri­ču. Tu su Sa­nja Dam­nja­no­vić i Ka­ta­ri­na To­ma­še­vić, a ener­gi­ja ko­ju njih tri ima­ju je do­bit­na kom­bi­na­ci­ja. Uz to, ne­ma­ju skri­ve­ne mi­sli, one su či­ste i ra­di­će sr­cem, a što je naj­va­žni­je me­đu­sob­no se vo­le i po­štu­ju. Sve to će do­ne­ti re­zul­tat, jer eki­pa to si­gur­no ose­ća i upi­ja.

Ko je naj­bo­lja na­ša igra­či­ca svih vre­me­na?

– Te­ško je to re­ći, go­to­vo ne­mo­gu­će, jer to mo­ra da se po­de­li po pe­ri­o­di­ma. Ni ru­ko­met ni­je isti, pa je ne­mo­gu­će upo­re­đi­va­ti. Ma­ri Tor­ti pri­pa­da je­dan pe­ri­od, Ce­ci Ki­tić dru­gi, An­drei Le­kić tre­ći i sve su je­din­stve­ne i sjaj­ne na svoj na­čin.

Svetlana Ki­tić je bi­la mag 

Sve­tla­na Ki­tić je, ta­ko­đe, bi­la je­dan od sim­bo­la?

– Ona je bi­la mag! Lud­ni­ca je na­sta­ja­la gde god da se po­ja­vi, ona je pri­vla­či­la sve mo­gu­će, i mla­do i sta­ro. Gde god da ode­mo to je bi­lo ne­ve­ro­vat­no! Ba­nji­ca je bi­la pu­na non-stop jer su do­la­zi­li sa­mo nju da gle­da­ju, Vin­ko je mo­rao da za­tva­ra vra­ta ka­sni­je, jer je bi­lo ne­mo­gu­će dr­ža­ti tre­nin­ge. Ona je bi­la bo­em, ali je bi­la naj­bo­lja na tre­nin­gu, uvek pr­va, ne­ve­ro­vat­no ka­ko je od­ra­đi­va­la sve što se od nje tra­ži. Se­ćam se na Zla­ta­ru na pri­pre­ma­ma, ona trč­ka­ra, ja joj pri­đem i ka­žem - tr­či de­te, one ima­ju svo­ja me­sta, ti ne­maš, ti mo­raš da se bo­riš, aj­de tr­či. I po­sle ni­ko ni­je ni mo­gao da je stig­ne. Iz ka­fa­ne je mo­gla da do­đe na tre­ning i od­ra­di naj­bo­lje. Mo­gla je da pi­ta, po­što je svet.

Ge­ne­ra­ci­ja na oku­pu jed­nom me­seč­no

Da li je tač­no da se i da­lje ge­ne­ra­ci­ja 1976. če­sto oku­plja?

– Kad je naš ka­pi­ten i pri­ja­telj, Mi­ra Ra­da­ko­vić pre­mi­nu­la 2000. go­di­ne, mi smo se do­go­vo­ri­le da se oku­plja­mo jed­nom me­seč­no. Bo­lje da se sa­sta­je­mo, dru­ži­mo, pri­ča­mo i po­mog­ne­mo jed­na dru­goj, ne­go da se vi­đa­mo ta­ko tu­žnim po­vo­dom. Ta­ko da nas je Mi­ra po­no­vo zbli­ži­la i oba­ve­za­la, uvek je bi­la pra­vi ka­pi­ten, pa eto čak i kad je pre­mi­nu­la, us­pe­la je da nas opo­me­ne šta tre­ba da ra­di­mo. Do ko­ro­ne smo se jed­nom me­seč­no vi­đa­le i or­ga­ni­zo­va­le dru­že­nje u na­šem re­sto­ra­nu Rad­nič­ki, ali sad po­no­vo to ima­mo. Jed­na dru­goj se na­đe­mo u te­škim tre­nu­ci­ma, kad se jed­na od nas po­vre­di­la ne­dav­no, sve smo se br­zo sku­pi­le i po­mo­gle, bi­le sva­ko­dnev­no tu. To je ono što ne­ma ce­nu i što nam je osta­lo po­sle spor­ta - mi smo po­ro­di­ca i da­lje.