Vratile se rode u idvorski letnjikovac

Olga Janković

07. 04. 2026. 18:45

(Фо­то МЗ Идвор)

Idvor – Iako ne­ma­ju pe­di­gre naj­o­mi­lje­ni­jeg se­la ju­žno­ba­nat­ske re­gi­je me­đu ro­da­ma, u Idvo­ru se hva­le da sva­ke go­di­ne ima­ju bar de­se­tak ak­tiv­nih gne­zda i da im se ove pti­ce se­li­ce re­dov­no vra­ća­ju. Kao i svu­da u Ba­na­tu i ov­de odo­ma­će­ni pa­ro­vi ro­da ima­ju ku­će na ulič­nim ban­de­ra­ma, a ovog pro­le­ća Idvo­ra­ni svo­je lju­bim­ce sprem­no do­če­ku­ju.

Kao u onoj se­ri­ji ro­de su se već vra­ti­le u svo­ju uli­cu, na sta­ru adre­su, a ku­ći­ca je ob­no­vlje­na. Sva­šta se de­ša­va­lo dok ni­su bi­li tu. Sta­ro gne­zdo go­di­na­ma je odo­le­va­lo na pri­rod­noj ve­tro­me­ti­ni, a za­hva­lju­ju­ći Po­kra­jin­skom za­vo­du za za­šti­tu pri­ro­de, sti­gla je no­va me­tal­na kor­pa dr­ža­ča.

Na kon­struk­ci­ju be­ton­skog stu­ba elek­tro­mre­že pro­šle go­di­ne po­sta­vlje­no je ta­ko­zva­no ve­štač­ko gne­zdo i ni­je du­go če­ka­lo na po­vra­tak nje­go­vih sta­na­ra. Sa­da je opet na pa­ru be­lih ro­da, ko­ji je pri­rod­nom na­vi­ga­ci­jom ne­po­gre­ši­vo pre­po­znao svoj idvor­ski let­nji­ko­vac, da na­no­vo iz­gra­di svoj pri­vre­me­ni dom.

„Du­gu­je­mo za­hval­nost Po­kra­jin­skom za­vo­du za za­šti­tu pri­ro­de što nam je obez­be­dio kor­pu za ro­de. Ovo je pr­va ta­kva me­tal­na kor­pa, ko­ja do­dat­no obez­be­đu­je gne­zdo i par ro­da ko­ji ži­vi u ne­po­sred­noj bli­zi­ni ku­će na­šeg Mi­haj­la Pu­pi­na”, na­po­mi­nje Sve­ti­slav Za­kić, pred­sed­nik me­sne kan­ce­la­ri­je, ko­ja je ta­ko­đe bi­la an­ga­žo­va­na na ovom po­slu.

Ta­ko je u ju­žno­ba­nat­ski Idvor već sre­di­nom mar­ta, što je, ka­žu struč­nja­ci, ma­lo ra­ni­je za pro­leć­nu mi­gra­ci­ju, sti­gao muž­jak, a ubr­zo za njim i nje­go­va „ne­ve­sta”. Kao što to či­ne do­bri do­ma­ći­ni, po­sle sva­ke zi­me za­jed­nič­ki su na­pra­vi­li „ve­li­ko spre­ma­nje”, a sle­di im još da do­ba­ve gra­đe­vin­ski ma­te­ri­jal.

Tre­ba do­gra­di­ti ži­ča­no le­ži­šte uglav­nom bi­ra­nim gra­njem, staj­nja­kom i su­še­nom tra­vom, ka­ko bi svi­li le­po gne­zdo i sprem­no do­če­ka­li pod­mla­dak. Me­šta­ni se pri­se­ća­ju da se ga­ba­rit­no gne­zdo, sta­ro de­se­tak go­di­na, pre­li­lo i ra­su­lo sa vr­ha be­ton­skog stu­ba, ka­kvih je bar de­se­tak duž glav­ne uli­ce ko­ja vo­di po­red Pu­pi­no­vog do­ma do za­vi­čaj­nog kom­plek­sa nje­mu po­sve­će­nog.

U ovom kra­ju sva­ke se­zo­ne gne­zde se pa­ro­vi ro­da u svih osam na­se­lja Ko­va­či­ce, ko­ja ina­če ni­je na gla­su kao op­šti­na ro­da, ni­ti oba­ra re­kor­de po broj­no­sti ove per­na­te vr­ste. Tu ti­tu­lu no­si kom­šij­ska op­šti­ne Opo­vo, ko­ja je pre ne­ko­li­ko go­di­na do­bi­la svo­je zva­nič­ne sim­bo­le, za­sta­vu i grb. U nje­go­vom gor­njem de­lu pod­no­žnog po­lja sme­šte­na je upra­vo ro­da, kao „sim­bol oču­va­nja životne sre­di­ne, bo­gat­stva bi­o­di­ver­zi­te­ta i raz­vo­ja tu­ri­zma na osno­vu pri­rod­nih po­ten­ci­ja­la re­sur­sa op­šti­ne”.

U na­rod­noj tra­di­ci­ji ova pti­ca je po­zna­ta kao ve­snik pro­le­ća, no­vog ži­vo­ta i plod­no­sti. U Idvo­ru ni­su si­gur­ni da li im se vra­tio par od pro­šle go­di­ne, ma­da do­da­ju, to ni­je ni va­žno. Ra­dost kom­ši­lu­ka i svih lju­bi­te­lja pti­ca i pri­ro­de ni­je ni­šta ma­nja, što su ro­de po­no­vo sti­gle u nji­hov kraj.