Molitveno sećanje na stradanje Isusa Hristosa

11. 04. 2026. 19:17

Владика Никон (Фото СПЦ)

U hramu Svetog Save na Vračaru danas je, sa blagoslovom patrijarha srpskog Porfirija, služena Sveta liturgija kojom je načalstvovao vikarni episkop jenopoljski Nikon. U prisustvu velikog broja vernika, bogosluženje je proteklo u duhu tišine i pobožnosti, ističući značaj Vaskrsenja kao konačne pobede života.

Liturgijsko slavlje pratilo je pojanje Vizantijskog hora „Mojsije Petrović“, dok su u oltaru sasluživali bogoslovi. Obraćajući se vernima, vladika Nikon je ukazao na jedinstveni karakter Strasne sedmice, naglasivši da ona, svojim događajima, stoji iznad svih ostalih nedelja u godini, pozivajući vernike na duboko promišljanje o tajni stradanja i Božije ljubavi prema čoveku.

– Bog naš stvara život iz nebića u biće, ali ne život koji postoji sam za sebe, već život po uzoru na Svetu Trojicu – život u zajednici, u ljubavi, u neprekidnom odnosu. Čovek je stvoren kao kruna tvorevine, po liku i podobiju Božjem, prizvan da živi u zajednici sa Tvorcem, ali i sa čitavom tvorevinom. Sve u vaseljeni svedoči o toj povezanosti – od nebeskih sila do najsitnijih čestica. I čovek je stvoren da živi u toj zajednici, u živom odnosu sa Bogom. Međutim, padom, kroz prevaru zmije, čovek se udaljava od izvora života.

Vladika je istakao da od tada počinje tragedija ljudske istorije, ali i neprestana čežnja za povratkom Bogu.

– Ipak, čovek nije izgubio svoj poziv. On i dalje nosi u sebi potencijal da se vrati Bogu, da obnovi zajednicu sa Njim. Upravo zato u ovoj sedmici slušamo kako Bog ne žrtvuje ništa manje nego Sina svoga, da bi Njegovom žrtvom spasao čitav rod ljudski.

Objasnio je da je Strasna sedmica puna događaja koji uče kako da živimo putem Isusa Hristosa.

– Vidimo Hrista koji na Krstu govori: „Ženo, evo ti sina“, i: „Sine, evo ti majke“ – darujući ljubav i u najvećem stradanju. Vidimo apostola Petra koji se tri puta odriče Hrista, ali se potom kaje, i Gospod mu oprašta, jer je vera ostala živa u njegovom srcu. Vidimo i dva razbojnika raspeta sa Hristom: jedan huli, a drugi se kaje i govori: „Seti me se, Gospode, kada dođeš u Carstvo svoje“. I upravo taj razbojnik, u poslednjem trenutku svoga života, zadobija raj. U tome je sva lepota i čudo hrišćanstva – da pokajanje nikada nije kasno, da jedan iskreni uzdah može promeniti večnost. Adam nije uspeo da sačuva zajednicu sa Bogom i izgubio je raj, ali kroz Hrista se raj ponovo otvara. Ono što čovek nije mogao sam, Bog je učinio za nas. Zato sve ovo nije samo priča o prošlosti – sve se to dešava danas i sad. I mi smo pozvani da uđemo u tu tajnu, da se opredelimo, da li ćemo biti sa Hristom ili daleko od Njega. I već sada, stojeći pred tajnom Krsta, možemo da naslutimo radost Vaskrsenja i da u srcu zapevamo: Radosti moja, Hristos Vaskrse!