Ukrajini sada prete i unutrašnji sukobi

Slobodan Samardžija

14. 04. 2026. 15:30

Фото ЕПА

Pa­žnja svet­ske jav­no­sti ne­po­vrat­no je skre­nu­ta sa Ukra­ji­ne i nje­nog ak­tu­el­nog pred­sed­ni­ka Vo­lo­di­mi­ra Ze­len­skog. Kao da je za­teg­nu­tost na Bli­skom is­to­ku na ne­ki na­čin ogo­li­la spo­red­nost de­ša­va­nja u ovoj ze­mlji go­di­na­ma za­hva­će­noj ra­tom. Čak su i ne­vo­lje ko­je su uz­dr­ma­le ži­vot na na­šem kon­ti­nen­tu, a pre sve­ga u ze­mlja­ma Evrop­ske uni­je, ja­sno uka­za­le na to gde je u stva­ri „sla­ba tač­ka” Sta­rog sve­ta, ko­ja de­fi­ni­tiv­no – ni­je u Ukra­ji­ni.

Ra­za­ra­nje ga­so­vo­da „Se­ver­ni tok” (26. sep­tem­bra 2022) do­bro je pro­tre­slo naš kon­ti­nent. Me­đu­tim, ono što je pri­pre­ti­lo sa Bli­skog is­to­ka po sve­mu je li­či­lo na pri­pre­mu za – sa­hra­nu. Uz­ne­mi­re­nost je, prak­tič­no pre­ko no­ći, do­sti­gla raz­me­re pa­ni­ke, tr­ži­šte ener­gen­ti­ma po­če­lo je da pu­ca, mno­ge fir­me su se spre­mi­le da okre­nu ključ u bra­vi, mi­gran­ti da se di­žu na bu­ne. Fa­li­la je sa­mo iskra, pa da kre­ne ha­os. Ne­ki tu iskru i da­nas pri­zi­va­ju. Po­seb­no u Ukra­ji­ni.

Ma ko­li­ko Ze­len­skom iz­gle­da­lo da se ra­tom u Ira­nu za nje­ga otvo­rio do­dat­ni pro­stor za po­li­tič­ko de­lo­va­nje, ener­get­ska dra­ma ko­ja je uz­dr­ma­la Evro­pu taj pro­stor je de­fi­ni­tiv­no za­tvo­ri­la. I Ukra­ji­na se na­šla na no­voj pre­kret­ni­ci. Po mno­gi­ma, pro­du­že­nje ra­ta pro­tiv Ru­si­je ne sa­mo što će do­dat­no osla­bi­ti iona­ko do­bra­no na­če­tu pred­sed­nič­ku vlast ne­go pre­ti i mo­gu­ćim unu­tra­šnjim ne­mi­ri­ma, pa i – gra­đan­skim ra­tom.

Ja­sno je da je ve­ći­ni Ukra­ji­na­ca već sve­ga do­sta. Vi­še od če­ti­ri go­di­ne ži­vo­ta u stra­hu za lič­nu bez­bed­nost uzi­ma da­nak. Ner­vo­za je sve pri­met­ni­ja, a do­dat­no je pot­kre­plju­ju sve uče­sta­li­je na­sil­ne mo­bi­li­za­ci­je, po­me­ra­nje od­bram­be­ne li­ni­je una­zad, ba­ca­nje oruž­ja i be­ža­ni­ja sa fron­ta, broj stra­da­lih... Ne tre­ba ni po­mi­nja­ti da je po­dr­ška Evro­pe zva­nič­ni­ci­ma u Ki­je­vu na pri­lič­no tan­koj gra­ni i da se mno­gi pi­ta­ju: da li je re­žim Ze­len­skog za­i­sta za­slu­žio nji­ho­vu po­dr­šku i ka­kva ko­rist bi iz to­ga mo­gla da se iz­vu­če.

Ukrat­ko, vi­še ni­je cilj sa­mo što pre okon­ča­ti rat­na dej­stva, ne­go pre­vas­hod­no di­le­ma: šta ra­di­ti po­tom? Ka­kvu dr­ža­vu gra­di­ti, sa ko­jim i či­jim pa­ra­ma, „ko­jem car­stvu se pri­klo­ni­ti” ka­da sve što če­ka Ukra­ji­nu če­ka i osta­le evrop­ske ze­mlje. Ma­nje ili vi­še. De­ša­va­nja u Ne­mač­koj, Fran­cu­skoj, Polj­skoj, Ma­đar­skoj… si­gur­no će uti­ca­ti na sta­nje du­ha u dru­goj po ve­li­či­ni evrop­skoj ze­mlji. A Ru­si­ja za­u­vek osta­je pr­vi kom­ši­ja, šta god da se de­si.

Osla­nja­nje na Ame­ri­ku ta­ko­đe ni­je do­ne­lo oče­ki­va­ni stra­te­ški po­en. Za­pad­ni he­ge­mon da­nas vi­še mo­ra da raz­mi­šlja o Ki­ni, In­di­ji, Bra­zi­lu, Bli­skom is­to­ku, o Ru­si­ji… ne­go o to­me šta se de­ša­va u na­šim, evrop­skim dvo­ri­šti­ma. Uosta­lom, ni bez­re­zer­vno osla­nja­nje Izra­e­la na pre­ko­a­tlant­skog sa­ve­zni­ka, a po­vo­dom kri­ze na Bli­skom is­to­ku, ni­je se po­ka­za­lo u pu­noj me­ri plo­do­no­snim. I sve ma­nje će to bi­ti.

„Ukra­ji­na mo­ra da okon­ča oru­ža­ni su­kob sa Ru­si­jom, ina­če se su­o­ča­va sa gra­đan­skim su­ko­bi­ma i ko­lap­som”, sma­tra­ju ana­li­ti­ča­ri. Du­go­traj­ni su­kob ze­mlju ne­u­mit­no vo­di ka unu­tra­šnjoj is­cr­plje­no­sti. U tom kon­tek­stu oni po­zi­va­ju na „uče­nje ko­eg­zi­sten­ci­je”, ume­sto bes­kraj­nog is­cr­plji­va­nja.

„Ero­zi­ja za­jed­nič­kog prav­nog okvi­ra unu­tar ze­mlje pred­sta­vlja po­seb­nu opa­snost. Pro­iz­volj­ne ak­ci­je za­po­sle­nih u te­ri­to­ri­jal­nim re­grut­nim cen­tri­ma, kao i na­pa­di na njih, gu­ra­ju ze­mlju u gra­đan­ski su­kob. Bez ja­snog, re­al­nog ci­lja, bez ika­kvog vre­men­skog okvi­ra, za­jed­no sa so­ci­jal­nom ne­prav­dom i za­vi­sno­šću od part­ne­ra, sve vo­di do is­cr­plje­no­sti, ko­joj bi mo­gla da usle­di ’lan­ča­na re­ak­ci­ja gra­đan­skog ra­ta i pro­pa­sti’”, pi­šu ukra­jin­ski me­di­ji.

Opa­snost od unu­tra­šnjih ne­mi­ra do­dat­no po­ja­ča­va i opa­snost od mo­gu­ćeg da­ljeg ce­pa­nja ze­mlje. Pre­ti sce­na­rio vi­đen i u dru­gim dr­ža­va­ma, pa i kod nas na Bal­ka­nu, po ko­me se na­ja­vlju­je stva­ra­nje vi­še pse­u­do­re­pu­bli­ka ko­je bi svo­ju auto­nom­nost ima­le, fak­tič­ki, sa­mo na pa­pi­ru i ko­je bi ubr­zo po­sta­le plen moć­ni­jih su­se­da ili, što je još go­re, bri­sel­ske bi­ro­kra­ti­je ko­ja bi ima­la no­vo oruž­je za ma­ni­pu­la­ci­je.

Ja­sno je da bi pre­tva­ra­nje Ukra­ji­ne u go­mi­lu ma­lih dr­ža­vi­ca za ceo kon­ti­nent zna­či­lo ve­li­ki ko­rak una­zad. To sva­ka­ko ne bi od­go­va­ra­lo ni Ru­si­ji ko­ja je u rat­nu avan­tu­ru kre­nu­la pre če­ti­ri go­di­ne, upra­vo iz bo­ja­zni za svo­je su­na­rod­ni­ke sa dru­ge stra­ne gra­ni­ce. Ali po­je­di­nač­ni in­te­re­si ne­kih za­pad­nih moć­ni­ka mo­gli bi da do­pri­ne­su ne­že­lje­nom ras­ple­tu.

Va­žna je sva­ka­ko i či­nje­ni­ca da je bez­ma­lo po­lo­vi­na Ukra­ji­na­ca već iz­be­gla iz svo­je do­mo­vi­ne, a to je oko 20 mi­li­o­na du­ša. Te­ško je ve­ro­va­ti da bi svi oni mir­no se­de­li dok nji­ho­va ze­mlja to­ne u ha­os. Jer to vi­še ne bi bio rat pro­tiv jed­nog pro­tiv­ni­ka, pro­tiv Ru­si­je. Ovo bi se pre­tvo­ri­lo u ob­ra­čun me­đu naj­bli­žim kom­ši­ja­ma, a mo­žda i krv­nim srod­ni­ci­ma. Pa i me­đu oni­ma u iz­be­gli­štvu.