Između nije pravac

Zoran Đorđević

16. 04. 2026. 20:00

(Новица Коцић)

Po­sto­ji jed­na za­blu­da ko­ja le­po zvu­či, du­go tra­je i sku­po ko­šta: da je mu­drost sta­ja­ti iz­me­đu. Iz­me­đu ve­li­kih si­la, iz­me­đu su­prot­nih in­te­re­sa, iz­me­đu isto­rij­skih ve­tro­va, iz­me­đu ju­če i su­tra. Na pr­vi po­gled, to de­lu­je ra­zum­no. Čo­vek po­mi­sli da je naj­bo­lje ne za­le­ta­ti se, osta­vi­ti sva vra­ta otvo­re­na, uze­ti od sva­ko­ga po­ne­što i ni­ko­me se ne za­me­ri­ti pre­vi­še. Ta lo­gi­ka ume da zvu­či i go­spod­ski i opre­zno. Pro­blem je sa­mo u to­me što iz­me­đu ni­je pra­vac. Iz­me­đu je po­lo­žaj. A po­lo­žaj bez prav­ca, ako pre­du­go tra­je, po­sta­je sa­mo lep­ši na­ziv za od­la­ga­nje od­lu­ke.

Ozbilj­ni si­ste­mi ne ži­ve od to­ga gde se na­la­ze, ne­go če­mu pri­pa­da­ju. To je raz­li­ka ko­ju mno­gi ne raz­u­me­ju dok je vre­me mir­no. U mi­ru svi mo­gu da tr­gu­ju. U mi­ru svi mo­gu da raz­go­va­ra­ju sa svi­ma. U mi­ru i neo­d­luč­nost ume da li­či na so­fi­sti­ci­ra­nost. Ali svet ni­je ure­đen za neo­d­luč­ne, ne­go za ja­sne. Ka­da do­đu ozbilj­na vre­me­na, vi­še ni­je pre­sud­no ko vas je sr­dač­no pri­mio, ne­go ko sa va­ma de­li pra­vi­la, stan­dar­de, bez­bed­nost, ka­pi­tal, teh­no­lo­gi­ju i pred­sta­vu bu­duć­no­sti. Tek ta­da se vi­di ko je imao od­no­se, a ko je imao oslo­nac.

Naj­sku­plje gre­ške ne na­sta­ju iz sla­bo­sti. Na­sta­ju iz sa­mo­u­ve­re­no­sti. U onom ča­su kad ne­ko po­ve­ru­je da je nje­go­va po­zi­ci­ja sa­ma po se­bi do­volj­na. Kad mu se uči­ni da će mu isto­ri­ja od­ra­di­ti po­sao stra­te­gi­je. Ka­da mi­sli da je do­volj­no bi­ti ko­ri­stan dru­gi­ma, a ne po­sta­ti neo­p­ho­dan u sve­tu ko­ji se gra­di. Ta­da oko sva­kog vr­ha po­či­nju da se oku­plja­ju lju­di ko­ji­ma ni­je sta­lo do prav­ca, ne­go do pri­stu­pa. Oni ne pi­ta­ju šta je is­prav­no, ne­go šta je ko­ri­sno za sle­de­ći me­sec. Ne me­re du­bi­nu pu­ta, ne­go to­plo­tu fo­te­lje. Ne do­no­se pro­ce­nu, ne­go kom­for. I upra­vo za­to po­sta­ju po­želj­ni. Jer pro­ce­na ume da bu­de ne­pri­jat­na. Kom­for je uvek mek­ši. Čo­vek se, uosta­lom, na do­bre ve­sti na­vik­ne br­že ne­go na lo­še. Lo­ša vest za­bo­li i po­kre­ne. Do­bra uspa­va. A ka­da do­bra vest ni­je sa­svim laž, ne­go me­ša­vi­na stvar­no­sti i že­lje da se sve pred­sta­vi sklad­ni­je ne­go što je­ste, ona po­sta­je naj­o­pa­sni­ji ob­lik sa­mo­za­va­ra­va­nja. Ta­da se si­stem vi­še ne upra­vlja či­nje­ni­ca­ma, ne­go ras­po­lo­že­njem. Sva­ka pu­ko­ti­na do­bi­je bla­žu reč. Sva­ka opo­me­na po­sta­ne ner­vo­za. Sva­ka ozbilj­na pri­med­ba de­lu­je kao ma­njak ve­re. Ta­ko se isti­na ne za­bra­nju­je otvo­re­no, sa­mo po­sta­ne ne­po­želj­na jer re­me­ti ton. A kad ton po­sta­ne va­žni­ji od sme­ra, po­či­nje pad ko­ji spo­lja još iz­gle­da kao red.

U ta­kvim okol­no­sti­ma pr­vi ne od­la­ze nu­žno naj­sla­bi­ji, ne­go naj­ko­ri­sni­ji. Od­la­ze oni ko­ji ume­ju da ka­žu: ovo ni­je sta­bil­nost, ovo je na­vi­ka; ovo ni­je sna­ga, ovo je iner­ci­ja; ovo ni­je rav­no­te­ža, ovo je od­la­ga­nje iz­bo­ra. Ta­kvi lju­di ret­ko od­la­ze uz bu­ku. Oni se sklo­ne ti­ho, umor­ni od to­ga da bu­du ko­rek­tiv u pro­sto­ru ko­ji je po­čeo da ce­ni pri­jat­nost vi­še od isti­ne. Po­sle njih osta­ju oni ko­ji zna­ju da ubla­že reč, pro­me­ne na­ziv i od­lo­že od­lu­ku. Si­stem ta­da iz­gle­da ure­đe­ni­je ne­go pre, ali je za­pra­vo ostao bez naj­va­žni­jeg in­stru­men­ta op­stan­ka: bez kom­pa­sa. A bez kom­pa­sa ni naj­bo­lji po­lo­žaj ne vre­di mno­go. U sve­tu ko­ji se ubr­za­no pre­u­re­đu­je, ni­je do­volj­no ima­ti pu­te­ve, tr­ži­šta, mo­sto­ve, ve­ze i ta­le­nat za raz­go­vor. Sve su to ko­ri­sni ala­ti, ali alat ni­je isto što i ci­vi­li­za­cij­ska ori­jen­ta­ci­ja. Ni­je do­volj­no da kroz vas pro­la­ze to­ko­vi ro­be ako kroz vas ne pro­la­ze i to­ko­vi zna­nja. Ni­je do­volj­no da bu­de­te za­ni­mlji­vi in­ve­sti­to­ri­ma ako ni­ste deo pro­sto­ra u ko­jem su pra­vo, ugo­vor, bez­bed­nost i pred­vi­dlji­vost ja­či od tre­nut­ne vo­lje po­je­din­ca.

Ni­je do­volj­no da vas svi slu­ša­ju ako ni­ko sa va­ma ne pla­ni­ra na­red­ne de­ce­ni­je. Bu­duć­nost se ne gra­di od pro­la­za. Bu­duć­nost se gra­di od pri­pa­da­nja. Tu je su­šti­na. Ozbilj­ne dr­ža­ve i si­ste­mi ne pi­ta­ju sa­mo ka­ko da za­ra­de da­nas, ne­go u ko­jem sve­tu že­le da tra­ju su­tra. S kim će de­li­ti stan­dar­de. Či­jim će se uni­ver­zi­te­ti­ma, la­bo­ra­to­ri­ja­ma, fi­nan­sij­skim to­ko­vi­ma i za­štit­nim okvi­ri­ma pri­bli­ža­va­ti. Od ko­ga će uči­ti upra­vlja­nje, a ne sa­mo re­to­ri­ku. Gde će nji­ho­vi lju­di bi­ti si­gur­ni­ji, ka­pi­tal mir­ni­ji, a raz­voj br­ži. To ni­su sen­ti­men­tal­na pi­ta­nja. To su pi­ta­nja ra­zu­ma. Sa­mo ne­zreo svet mi­sli da se ta­kve od­lu­ke do­no­se iz lju­ba­vi. Zreo svet zna da se do­no­se iz tač­ne pro­ce­ne gde pra­vi­la du­že tra­ju od im­pro­vi­za­ci­je.

Mno­gi to ne vo­le da ču­ju, jer zvu­či ma­nje ro­man­tič­no od ve­li­kih re­či o po­seb­no­sti, isto­rij­skoj ulo­zi i po­no­su. Ali po­nos bez oslon­ca la­ko po­sta­ne ele­gant­no ime za sa­mo­ću. A sa­mo­ća ni­je stra­te­gi­ja. Ne­ko vre­me mo­že da li­či na do­sto­jan­stvo. Mo­že da de­lu­je kao slo­bo­da ma­ne­vra. Mo­že čak i da bu­de ko­ri­sna dok svi još ima­ju in­te­res da vas dr­že u bli­zi­ni. Ali kad se svet za­i­sta po­de­li po li­ni­ja­ma ka­pi­ta­la, teh­no­lo­gi­je, bez­bed­no­sti i po­li­tič­ke po­u­zda­no­sti, ta­da se vi­di raz­li­ka iz­me­đu onih ko­ji su se­de­li iz­me­đu i onih ko­ji su na vre­me raz­u­me­li ko­me pri­rod­no gra­vi­ti­ra­ju. Naj­go­re je kad se taj ne­do­sta­tak prav­ca po­kri­je unu­tra­šnjom de­ko­ra­ci­jom. Kad se po­ja­ča ton ume­sto sa­dr­ža­ja. Kad se bro­je apla­u­zi ume­sto sa­ve­zni­šta­va. Kad se ras­po­lo­že­nje pro­gla­si za stra­te­gi­ju. Kad se naj­bo­lji lju­di za­me­ne naj­pri­jat­ni­ji­ma.

Ta­da na­sta­je sta­nje ko­je spo­lja iz­gle­da kao sta­bil­nost, a iz­nu­tra je sa­mo le­po ras­po­re­đen ne­red. U ta­kvom sta­nju pri­stoj­ni za­ću­te, ozbilj­ni se sklo­ne, a naj­gla­sni­ji poč­nu da tro­še si­stem kao da je nji­ho­va pri­vat­na imo­vi­na. Tu se za­vr­ša­va sva­ka ozbilj­na pri­ča: ne kad ne­sta­ne ener­gi­je, ne­go kad ne­sta­ne kri­te­ri­ju­ma. Za­to je mo­žda naj­va­žni­je pi­ta­nje za sva­ki po­re­dak ve­o­ma jed­no­stav­no: da li ži­vi­mo od po­lo­ža­ja ili od prav­ca? Da li nam je va­žni­je da bu­de­mo svi­ma pri­hva­tlji­vi ili ne­ko­me po­u­zda­ni? Da li ho­će­mo da kroz nas pro­la­zi svet ili da bu­de­mo deo sve­ta ko­ji od­re­đu­je pra­vi­la pro­la­ska? Jer ni­je opa­sno kad je svet slo­žen. Opa­sno je kad ne­ko, usred slo­že­nog sve­ta, po­ve­ru­je da se bu­duć­nost mo­že do­bi­ti bez opre­de­lje­nja, sa­mo do­brim po­lo­ža­jem i ne­ko­li­ko umi­ru­ju­ćih gla­so­va.

Na kra­ju, ni­je pi­ta­nje da li će­mo sta­ja­ti iz­me­đu, već da li ima­mo sna­ge da iza­be­re­mo pra­vac on­da kad vi­še ne­ma za­klo­na u po­zi, ute­he u ba­lan­su, ni­ti vre­me­na za od­la­ga­nje. Ži­vot ne pri­zna­je neo­d­luč­nost kao vr­li­nu. I sun­ce, iz da­na u dan, ne­u­mor­no ide ka za­pa­du, ne za­to što okle­va, već za­to što zna svoj put. Da li je to i naš pra­vac? Zar to ni­je do­volj­na opo­me­na da ne če­ka­mo? Sve osta­lo mo­že li­či­ti na mu­drost sa­mo oni­ma ko­ji još ni­su shva­ti­li da isto­ri­ja, kao i ži­vot, naj­sku­plje na­pla­ću­je za­ka­šnje­nje.

* Biv­ši mi­ni­star

Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek uređivačku politiku lista