Žele da podignu spomenik bivšoj fabrici
Фото А. Исаков
Subotica – Na dan kada je pre 122 godine osnovana njihova fabrika okupilo se nekoliko desetina radnika nekadašnje hemijske industrije „Zorka”. Prostor na rubu grada sada je potpuno devastiran, zarastao u korov i divlje šipražje, ali za bivše radnike to je i dalje njihova „Zorka”, kao što se uostalom i čitav taj deo grada, te i okolne zgrade zovu i dalje „Zorkino naselje” iako same fabrike nema već više od decenije.
„Na današnji dan pre 122 godine osnovano je akcionarsko društvo ’Klotid’, koje posle Prvog svetskog rata dobilo ime Hemijska industrija „Zorka”. Ovu godišnjicu obeležavamo na osnovu odluke bivših radnika fabrike. Čitav radni vek sam odradio u ’Zorki’. Ovo je bio naš dom, ovo je bila naša porodica. Mi smo živeli kao porodica, jedan drugom pomagali. Ovde je bilo opasno raditi, pazili smo jedan na drugoga, tako da nije neobično da se i dalje okupljamo”, kaže Mikloš Olajoš Nađ, bivši radnik fabrike, ali i predsednik Udruženja „Solidarnost” koje podržava „zorkaše”.
Uveren je, a to mišljenje deli i sa svojim kolegama da je ova fabrika mogla da nastavi da radi, jer hemijsko đubrivo je ono što i dalje nedostaje na tržištu Srbije, a i u proizvodnji hrane u svetu. Svako od okupljenih radnika nosi svoje nostalgično sećanje na fabriku i vreme koje je ovde proveo.
„U ’Zorki’ sam radio 29 godina. Napustio sam je 2000. godine, još je funkcionisala, ali je bila izuzetno teška situacija. Ima još i danas tu onih koji su od prvog do poslednjeg dana radili u ’Zorki’, ima i među nama tu, vidim, čak onih koji su sačekali da se potpuno ugasi proizvodnja”, priča Maćaš Fodor.
Upravo zbog toga radnici već dve godine pokušavaju da na ulazu u ono što je nekada bio fabrički krug postave tablu sa natpisom da je nekada na ovom mestu postojala fabrika „Zorka” u kojoj je kroz 122 godine radilo preko 22.000 radnika.
„Predali smo molbu Komisiji za spomenike 22. novembra 2024. godine. Do dana današnjeg odgovor nismo dobili. I onda smo krenuli u razgovore sa gradskim vlastima i predstavnici SNS-a su se složili sa ovom idejom i pohvalili je. Predali smo molbu Danielu Đivanoviću, predsedniku Skupštine grada, koji nam je rekao da sada nije vreme za to, ali nije objasnio zašto. Tako da je sada naše pitanje: Da li za 122 godine, 22.000 radnika zaslužuju da imaju jedno spomen-obeležje? Da li možemo za sve to što smo dali gradu, pokrajini Vojvodini, Srbiji, Jugoslaviji i svetu, da imamo bar šest kvadratnih metara gradskog građevinskog zemljišta?”, kaže Mikloš Nađ Olajoš.
Radnici su spremni da sami finansiraju izradu te spomen-ploče, ali, kaže, nema odgovora nadležnih da li i kada bi mogli da je postave. Čak i za to što se okupljaju na praznom prostoru nekadašnje fabrike, a to je sada gradsko zemljište, traže dozvole i oni koji su ovde u fabrici proveli decenije, plaćaju taksu od 2.500 dinara kako bi mogli na sat vremena da se okupe i prisete svog nekadašnjeg radnog mesta.
„Ovde se nije odvijala samo proizvodnja, nego je to bila i kulturna institucija bivše Jugoslavije koju sadašnji savremenici žele da izbrišu sa liste istorije. A ova fabrika, bivša ’Zorka’ zaslužuje mnogo više od toga. Jer ona je negovala i kulturu proizvodnje, kulturu učenja, kulturu osvajanja znanja, međusobne kontakte, negovala određenu porodičnu tradiciju i evo danas imamo korov i livadu koja izgleda da ničemu ne služi. Zato se ovde mora obeležiti, mora dostojno postaviti neka oznaka koja bi bila sećanje na tu izuzetno važnu i veliku industriju”, kaže Radovan Mijatović, koji je decenijama radio u „Zorki”.