Opsesivne fiksacije Elmedina Konakovića
(Фото Инстаграм)
Diplomatija je, bar u teoriji, umetnost pregovaranja, suzdržanosti i onoga što se u starim školama nazivalo dostojanstvom države koju predstavljaš. Međutim, ono što smo imali prilike da vidimo na panelu „Izgradnja mira na Balkanu: dijalog, poslovanje i umrežavanje”, održanom u okviru diplomatskog foruma u Antaliji, nije bila diplomatija već klasična demonstracija sile bez pokrića, upakovana u format koji podseća na jeftin rijaliti program. Glavni protagonista tog performansa bio je Elmedin Konaković, ministar spoljnih poslova Bosne i Hercegovine, koji je odlučio da prestižnu govornicu iskoristi ne za rešavanje regionalnih izazova, već za ventilaciju ličnih frustracija i obračun sa zvaničnim Beogradom.
Njegovo izlaganje na panelu, prožeto tvrdnjama da regionom vladaju „najgori političari”, bilo je očigledno usmereno ka jednom čoveku – predsedniku Srbije Aleksandru Vučiću. Ta vrsta opsesivne fiksacije, gde se svaka prilika za regionalnu saradnju žrtvuje zarad niskih populističkih poena, razotkrila je ne samo Konakovićevu politiku, već i njegovu narav. Dok je on podizao ton i posezao za uvredama koje ne priliče nijednom ozbiljnom nosiocu funkcije, njegov srpski kolega Marko Đurić odgovorio je onako kako se to u civilizovanom svetu radi: mirno, staloženo i argumentovano. Srpska delegacija, sasvim opravdano, napustila je forum kada je nivo komunikacije prešao granicu nakon koje svaka dalja diskusija gubi smisao.
No, pravi test ličnosti i političke zrelosti Elmedina Konakovića usledio je tek nakon zvaničnog dela, kada se suočio s pitanjem iz publike koje nije bilo deo njegovog pripremljenog scenarija. Kao neko ko je na forum pozvan kao gošća s turske strane, bez ikakvog prethodnog kontakta ili dogovora sa zvaničnom srpskom delegacijom, postavila sam mu sasvim logično pitanje, proisteklo direktno iz njegovih tvrdnji: Ako su političari u regionu najgori, da li i sebe svrstava u tu kategoriju i šta je on to konkretno uradio za ovaj region? Odgovor koji sam dobila nije bio diplomatski – bio je to odgovor čoveka koji u svakom pitanju vidi neprijateljsku zasedu, a u svakom sagovorniku metu. Konaković se poneo kao uvređeni desetogodišnjak, nesposoban da istrpi kritičku misao, odnosno neprijatan upit.
Kada sam mu kasnije, van dometa kamera, prišla da konstatujem da nije odgovorio na pitanje, već da je napravio šou, pitala sam ga zašto je toliko frustriran predsednikom Srbije i da li se, iza te agresije, krije neka vrsta neuzvraćene ljubavi. Umesto diplomatskog odgovora, dobila sam manipulaciju: na svom privatnom fejsbuk profilu objavio je video-snimak u kojem je moje pitanje potpuno izbačeno, ostavljajući samo njegov odgovor koji je više ličio na stranački predizborni proglas nego na reči ministra spoljnih poslova. To je vrhunac nediplomatije – montirati istinu kako bi se održao privid autoriteta pred sopstvenom glasačkom mašinerijom.
Najžalosnije u svemu jeste to što je Konaković pokušao da moje pitanje, koje je bilo čista ljudska i profesionalna reakcija na njegovo ponašanje, poveže sa srpskom delegacijom. To je oprobani recept onih koji nemaju rezultate – proglasiti svakog ko postavi nezgodno pitanje „plaćenikom” ili „fabrikovanim elementom”. Njemu bliski mediji požurili su da prenesu tu verziju priče, pokušavajući da sakriju činjenicu da je jedan ministar na međunarodnom forumu bio poražen jednim jednostavnim pitanjem.
Čitava ova situacija pokazala je svu ogoljenost politike koju Konaković zastupa. Ako je on taj koji treba da predstavlja Bosnu i Hercegovinu u svetu, onda je svet u Antaliji video lice države koja, umesto saradnje, nudi samo svađu, a umesto vizije budućnosti samo recikliranu mržnju prema susedima. Njegova nesposobnost da se ponaša kao državnik, već kao zvezda društvenih mreža, samo je potvrdila tezu o „najgorim političarima”, s tim što je u Antaliji on bio taj koji je tu tezu najvernije ilustrovao sopstvenim primerom.
Pitanje koje sam mu postavila i dalje stoji u vazduhu, a njegov kukavički beg u video-montaže i fejsbuk kampanje najbolji je dokaz da on odgovor zapravo i nema. Svaki put kada neko poput njega pokuša da ponizi sagovornika ili susednu državu, on zapravo ponizi samo sebe i funkciju koju obavlja. A izgleda da je to moje pitanje samo pokazalo njegovu narav, kao i da nije dorastao diplomatskom pozivu.
*Politikolog specijalista iz oblasti međunarodnih odnosa
Prilozi objavljeni u rubrici„Pogledi”odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista