Taktika za Ameriku
Гордон Бардош
U davnom 13. veku, Sveti Sava je rekao svom nasledniku Irineju, „Istok je mislio da smo mi zapad, dok je zapad mislio da smo istok. Neki od nas nisu razumeli naše mesto u ovom sukobu virova, tako da su govorili da ne pripadamo ni jednoj strani, a drugi da pripadamo jednoj ili drugoj“. Mnoga iskustva iz modernije srpske istorije podsećaju na ovaj stari problem. Međutim, koliko je aktuelno ovakvo razumevanje srpske situacije u 21. veku?
Pitanje je, naravno, veoma teško, mada mali korak ka razumevanju toga kako Srbija može da promeni predstavu o sebi u svetu može da se napravi kada se zapitamo šta druge male zemlje i mali narodi rade da bi sebi osigurali prijatelje i saveznike i, uopšte, dobar imidž u međunarodnoj javnosti.
Prvo treba reći da za razliku od devedesetih godina Srbija uglavnom ima jednu spoljnu politiku, usklađenu sa svojim realnim mogućnostima i s realnom procenom odnosa snaga u svetu. Takođe se može reći da je i pored suštinskih izazova poslednjih godina, kreirala spoljnu politiku koja može dostojanstveno da se brani na svakom međunarodnom forumu. Pitanje je sada šta dalje. Evo nekoliko primera šta u SAD rade druge zemlje da bi branile svoje interese:
1.Nađi šampiona u Vašingtonu. Zanimljivo je da za vreme kosovskih pregovora nijedan vodeći američki političar nije podržavao stav Beograda. Ovo može da se uporedi sa situacijom na Kavkazu u avgustu prošle godine, kad je Džon Mekejn, na primer, bezrezervno podržavao Gruziju. To se nije desilo slučajno; Sakašvili je dugo godina gradio dobre odnose sa Mekejnom i često ga pozivao da bude njegov gost na Crnom moru. Naravno, nije škodilo ni to što je Sakašvili plaćao nekoliko stotina hiljadu dolara lobističkoj firmi Mekejnovog glavnog savetnika.
2.Nađi heroja u Srbiji. Preokret u odnosu na to kako ljudi gledaju na Čehe interesantan je primer. Za vreme komunizma, Česi su u pojedinim delovima sveta smatrani za neprijatne ljude. Međutim, jedan simpatičan pisac, Vaclav Havel, takve predrasude o Česima je skoro totalno promenio. Po svoj prilici, Vojislav Koštunica i pokojni Zoran Đinđić su imali mogućnost da postanu srpske verzije Havela, ali ta mogućnost nikada nije valjano iskorišćena.
3.Imaj neki konkretan imidž zemlje i naroda koji hoćeš da predstaviš svetu. Kad je Toni Bler postao premijer Velike Britanije, forsirao je kampanju „Cool Britannia” — jednu dobro osmišljenu akciju da se Velika Britanija predstavi kao najmodernije i važno mesto u Evropi. U mnogim aspektima kampanja je uspela. Srbija nikad nije osmislila neku sličnu kampanju. Na primer, nije iskorišćena mogućnost da se napravi kampanja na temu „Young Serbia” što bi simbolizovalo novo doba, nove ljude, prekid sa Miloševićem, i kako su mladi ljudi na nenasilni način srušili diktaturu. Kad čovek vidi mlade srpske tenisere, ili ekipu koja organizuje festival Egzit, ili mlade monahinje i monahe po srpskim manastirima, odmah se vidi koliko prirodnog potencijala tu ima. Ta mlada Srbija sigurno ima dobre izglede da promeni imidž zemlje i naroda.
4.Radi na kultivisanju američkog javnog mnjenja. Ne bih mogao nabrojati koliko su univerzitetskih katedri u Americi osnovali Grci, Jermeni, Ukrajinci, Jevreji itd. Te katedre često služe da se Amerikanci upoznaju s najvećim dostignućima tih naroda i, kad dnevnoj politici to zatreba, da brane te narode pred američkom publikom. Srbi su u Americi 150 godina. Za to vreme nisu uspeli da osnuju nijednu katedru za srpski jezik ili srpsku kulturu. Isto se može reći za kulturne centre. U Njujorku, Rumuni, Grci i Makedonci (pored bezbroj drugih naroda) imaju svoje kulturne centre u kojima organizuju razne programe, predavanja i druge događaje. Srbija, nažalost, to nema.
5.Radi na ličnom lobiranju. Ovo posebno važi za vodeće političare u zemlji. Nije dovoljno da predsednik ili premijer odu jedanput ili dva puta godišnje u Vašington ili u Njujork. Oni moraju stalno da idu i u Pitsburg, Čikago, Los Anđeles itd, i tamo da posećuju privredne komore, univerzitete, uređivačke kancelarije važnih novina itd. Ako ne mogu promeniti uređivački stav „Vašington posta”, onda barem mogu promeniti stav „Čikago tribjuna”. Kad promeniš stav urednika „Čikago tribjuna”, možda ćeš promeniti mišljenje jednog senatora iz Ilinoisa. I ko zna šta će taj senator iz Ilinoisa kasnije postati?
Kad se razmišlja na ovakav način, vidi se da ima mnogo stvari koje uspešne male zemlje i narodi čine da bi stvorili pozitivan imidž o sebi u svetu. Takođe pada u oči da Srbija, blago rečeno, veoma slabo radi na ovim frontovima. Naravno, mnogi će reći da su ovakvi poduhvati skupi, ali je kontraargument tome dosta jednostavan. Svima je poznato koliko je Srbiju skupo koštalo pogrešno delovanje devedesetih godina, ili nedelovanje posle 5. oktobra. Kad se tako problem predstavi, jasno je da ovakvi napori i poduhvati nisu uopšte skupi.
Zamenik direktora Hariman instituta, Kolumbija univerzitet, Njujork