„Acini dani" u Lešnici
(Фото Татјана Јовичић)
U jadarskom delu zapadne Srbije, nadomak Loznice, u ravnici koju meštani zovu Luke, selo Lešnica ovih dana bilo je sabirno mesto jednog gubitka koji je prerastao u glasno sećanje. Prostor između porodičnih kuća i Lovačkog doma, inače poznat po seoskim okupljanjima i vašarima, ispunio se ljudima koji su došli koliko zbog programa, toliko i zbog povoda koji ih je okupio.
Manifestacija „Acini dani” prvi put je održana u čast prerano preminulog profesora srpskog jezika Aleksandra Trifunovića iz Lešnice, nastavnika u Tehničkoj školi u Loznici. U kraju gde se profesor pamti i po onome što je govorio i po načinu na koji je slušao, njegovo ime izgovoreno je bez mnogo reči, ali sa puno ljubavi. Imao je 39 godina.
Na poljani, pretvorenoj u prostor za igru, scenu i susret, okupilo se više od 500 učesnika, najviše mladih. Deca u narodnim nošnjama, bebe u kolicima, učenici, roditelji i meštani iz okolnih mesta, od Donjih Nedeljica do Jadranske Lešnice, kretali su se u defileu od Lovačkog doma do centralne bine, gde je program trajao do kasnog popodneva.
Ideja o manifestaciji potekla je od porodice Trifunović, uz podršku Turističke organizacije grada Loznice, koja je prepoznala da jedno sećanje može postati događaj od šireg značaja.
„Cilj je da slavimo ljubav i vrednosti koje nas povezuju. Ovoliki odziv pokazuje da je zajednici bilo potrebno ovakvo okupljanje”, rekla je direktorka Turističke organizacije Aleksandra Savić.
Za porodicu ovaj dan nije bio samo program. „Želeli smo da deca bar jedan dan provedu u prirodi, zajedno sa roditeljima. Nismo očekivali ovoliko ljudi. Teško je opisati osećanja”, rekla je Aleksandrova majka Zorica Trifunović, jedna od pokretača udruženja „Aleksandrova misija”, osnovanog nakon njegove smrti.
Na bini su se smenjivali nastupi kulturno-umetničkih društava iz ovog dela Srbije, školskih grupa, recitatora i plesnih ansambala, dok su na obližnjim terenima istovremeno održavani fudbalski i šahovski turniri, kao i dečja takmičenja. U „Acinoj zelenoj učionici” najmlađi su učestvovali u radionicama, čime je prostor, inače deo svakodnevice sela, nakratko postao mesto zajedničkog učenja i igre.
Slika Lešnice tog dana nije bila samo lokalna. U njoj se mogla prepoznati i šira priča o malim sredinama u Srbiji, gde pojedinac često ostavlja snažniji trag nego što bi se očekivalo. „Acini dani” zato nisu samo seoska manifestacija, već pokušaj da se jedan život, kroz zajednicu koja ga pamti, nastavi na drugačiji način.