Šta će nam Istok kad nam je novčanik na Zapadu

Slobodan Samardžija

29. 04. 2026. 20:00

Саша Димитријевић

Evropska unija ili Rusija, Kina, Amerika, neko neznan… I ko? Dramatične promene u svetu, a posebno na Starom kontinentu, sve više navode na dilemu: kojem svetu Srbija zaista pripada? Kojem po prirodnom stanju, istorijskim, društvenim, religijskim, geografskim, demografskim i svim drugim parametrima, a kojem po onome što predstoji globalnoj zajednici, pa i nama na Balkanu, u ne tako dalekoj budućnosti.

U poslednje vreme mnogi u Srbiji se pitaju: šta će nam Evropska unija kad imamo Rusiju i Kinu? I obratno: šta će nam Istok kad nam je novčanik na Zapadu? Takođe, nije baš sasvim jasno šta je to što nas toliko privlači zajedništvu s onima, bližim ili daljim, s kojima smo u više navrata ratovali do istrebljenja? Našeg. Na kraju, s onima koji su nam, samo u 20. veku, do temelja uništili dve domovine: Kraljevinu Jugoslaviju i njenu naslednicu, Socijalističku Federativnu Republiku. I na tome se, do danas, nisu zaustavili…

Naravno, komšije su komšije, a sve preko plota lepše je i slađe. Uostalom, nekada smo i mi nekome služili kao uzor. Dakle, šta tera današnje generacije da s vidnim nepoverenjem, pa i nipodaštavanjem, gledaju na ono što su njihovi roditelji dosegli kroz protekle decenije, u koji deo sveta su ih udenuli?

Odgovor i nije tako teško odgonetnuti. U eri elektronskih medija, propagande, interneta… čini nam se da o svemu znamo dovoljno. Znamo tačno kako se živi kod nas, a kako negde tamo daleko na Zapadu. Povremeni odlasci u inostranstvo čine nam se kao da smo na trenutak došli na prag raja, iako nam poznanici koji tamo već uveliko opstaju vrlo precizno savetuju u koje delove velikih gradova nije pametno zalaziti, posebno noću.

Dilema s početka teksta čini se na neki način besmislenom i nametnutom. Mi jesmo, prevashodno, evropski narod. Ali danas ceo svet može svakome od nas da stane na dlan. Deliti ga na različite celine je besmisleno. Još pogubnije je uvlačiti se u sopstvenu ljušturu i zazirati od svega što nije naše, ili što nam deluje nepoznato.

Iako smo Evropljani (mada istoričari ukazuju na to da smo, prevashodno, evroazijati) i te kako smo spremni da kupujemo proizvode iz svih krajeva sveta, ne zadirući u ideološku komponentu njihovog nastanka. Biramo kvalitet, cenu, najnovije modele. A tu Evropa, odavno nije na prvom mestu. Amerika još manje. Ipak, mi bismo radije da živimo tu gde se troši, nego tamo gde se stvara.

Ono čime se, u suštini, vodimo nekada smo nazivali – ideologijom. S tim što je ista do danas ostala učaurena samo u nekim glavama. Ne postoje ni kapitalizam, ni socijalizam, ni komunizam. Živimo u vremenu u kojem je jedina prihvatljiva ideologija – lični interes. Tuđi su nam strani. Kada na ulici vidimo razjarene demonstrante ne pitamo se šta traže, nego koliko je to što traže saglasno s našim trenutnim ličnim potrebama.

Pretvorili smo se u bundžije. Ali ne tamo gde bi to moglo da nas košta, nego onako neuočljivo, kada smo skriveni u masi, ili negde uz kaficu. I uglavnom se ne pitamo šta hoćemo. Znamo samo šta nećemo, i za to pronalazimo najnemogućije razloge i izgovore. Lakše je „istresti se” među poznanicima i istomišljenicima nego javno nešto suvislo predložiti. Kao da čekamo da neko drugi (briselska birokratija) uradi to za nas. Još kad se nađemo pred kordonom…

Bežimo u zemlje od kojih smo se učili korupciji i to znanje dobro usvojili. Divimo se Amerikancima, kojima trećina godišnjeg budžeta odlazi nepoznatim kanalima u privatne džepove. Jer i tamo je državna služba ključ za zajedničku kasu. U Evropskoj uniji još je gore. Ali sve to nam se čini podnošljivijim nego da gledamo druga ili drugaricu iz školske klupe kako vozi skupa kola kakva sami sebi ne možemo, ili nismo sposobni, da priuštimo.

I, što je najporaznije, tražimo od drugih da reše naše sopstvene nedoumice. Klanjamo se tuđim domaćinima zapuštajući sopstvena imanja… i sve to nazivamo borbom za demokratiju. Spremni smo da promenimo jezik koji nam je ostao od predaka i ne pomišljajući da druge barem zamolimo da nam se obraćaju na našem.

I na kraju, da li ćemo, gledajući na rezultate nedavnih izbora kod našeg suseda Mađarske, shvatiti da prvo moramo da menjamo sami sebe, a tek potom da bacimo pogled preko granice. S jasnim saznanjem šta hoćemo i šta možemo. Bez klanjanja tuđim bogovima i tuđem novcu. Ali za to su nam potrebni unutrašnja snaga, znanje i otvoren um.

Pomenute političke promene kod komšija tumačimo kako nam se prohte. Iako sa njihovim iskustvom, jednako u Varšavskom paktu kao i u NATO-u, nemamo ni jednu jedinu dodirnu tačku. Ne interesuje nas to što je sistem bivšeg premijera Viktora Orbana proistekao upravo iz demokratije, i uz obilatu pomoć Evropske unije. Uostalom, kao i u drugim državama Istočnog bloka „oslobođenim” od ruskog uticaja.

Ljutimo se kad je neko u nezakonitom ponašanju veštiji od nas, a takvih primera ima i previše. Krađa je uvek krađa, makar deklarativno bila pod okriljem borbe za slobodu ili demokratiju. Toga je svesna većina građana. Ali svesni su i da to što neki kradu manje od drugih nije pitanje osećaja za pravdu, nego jednostavna činjenica da se „onima” ukazala bolja prilika.

Otuda i toliko nepoverenje u političare i stranke, bez obzira na to kojoj ideološkoj opciji pripadali. Uostalom, svako od nas poznaje barem nekoga ko se u vremenu tzv. tranzicije „dobro snašao”. Takvi su sada najgrlatiji protivnici prošlosti i u prvim redovima su borbe za „bolje i pravednije društvo”. Ne zato što su shvatili šta je život, već da bi sopstvenu prošlost uklonili sa dnevnog reda aktuelnih socijalnih pokreta. Potražite ih po ekskluzivnim delovima našeg grada. Nećete mnogo lutati.

No vratimo se lažnoj dilemi – Istok ili Zapad. Bez sopstvene pameti, pa i žrtvovanja, nigde nam neće valjati. Nismo ništa drugačiji od ostalih. Možda smo malo tvrdoglaviji što, prirodno, dovodi u sumnju naše evropsko poreklo. Ali mi smo se zapatili ovde, na Balkanu, stvorili sopstvenu civilizaciju, kulturu, međusobne odnose… Da nismo takvi ne bismo mnogima širom planete i danas služili kao pozitivan primer. Tu, naravno, ne mislim na već pomenute „tranzicijske pobednike”. Jednako naše kao i tuđe.

*Novinar „Politike” u penziji

Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista