Teheran se sve više okreće Moskvi

Slobodan Samardžija

04. 05. 2026. 15:00

(Фото ЕПА/А.К./Спутњик)

Ne­dav­na po­se­ta iran­skog mi­ni­stra spolj­nih po­slo­va Aba­sa Arak­či­ja ru­skoj pre­sto­ni­ci, to­kom ko­je se sreo i s pred­sed­ni­kom Vla­di­mi­rom Pu­ti­nom, ba­ci­la je do­dat­no sve­tlo na ukup­na de­ša­va­nja na Bli­skom is­to­ku, ali i uka­za­la na ne­ke od mo­guć­no­sti za iz­laz iz ak­tu­el­ne kri­ze. Iran­ski šef di­plo­ma­ti­je, u okvi­ru po­ku­ša­ja do­bi­ja­nja ši­re me­đu­na­rod­ne po­dr­ške za svo­ju ze­mlju, bo­ra­vio je i u Pa­ki­sta­nu i Oma­nu.

Rat SAD i Izra­e­la pro­tiv Ira­na, ko­ji već uve­li­ko ula­zi u tre­ći me­sec, još jed­nom je po­ka­zao da oruž­je ni­je uvek sve­moć­no, ma ko­li­ko so­fi­sti­ci­ra­no bi­lo i ma ko iza nje­ga sta­jao. Da­no­noć­ne se­ri­je ra­ket­nih na­pa­da na iran­ske gra­do­ve, voj­na i ener­get­ska po­stro­je­nja de­fi­ni­tiv­no su ovoj ze­mlji na­ne­le ogrom­nu šte­tu, ali ni­su slo­mi­le duh sta­nov­ni­štva. Na­pro­tiv. Raz­voj do­ga­đa­ja po ko zna ko­ji put ja­sno uka­zu­je na to da sva­ki na­rod, kad bi­va eg­zi­sten­ci­jal­no ugro­žen, te­ži je­din­stvu i po­sta­je ot­por­ni­ji na pri­ti­ske iz­va­na.

Vi­dlji­vo je da nad­le­žni u Te­he­ra­nu, sve­sni svo­je po­zi­ci­je, na­sto­je da što je mo­gu­će vi­še pro­ši­re di­plo­mat­ske ka­na­le i usme­re ih u vi­še pra­va­ca. Sve u na­sto­ja­nji­ma da svo­ju mu­ku uči­ne vi­dlji­vi­jom i is­ka­žu je u ne­kom vi­du opo­me­ne i dru­gim ze­mlja­ma ko­je bi mo­gle da se na­đu u slič­noj si­tu­a­ci­ji. Pu­to­va­nje Arak­či­ja u Mo­skvu mo­glo bi se sta­vi­ti upra­vo u ta­kav kon­tekst.

Va­lja po­me­nu­ti i či­nje­ni­cu da je Iran, pre­ko Ka­spij­skog mo­ra (je­ze­ra), di­rekt­no po­ve­zan s Ru­si­jom, što sa stra­te­ške stra­ne gle­da­no ni­je be­za­zle­na či­nje­ni­ca, po­što omo­gu­ća­va Te­he­ra­nu uti­caj u ovom va­žnom de­lu sve­ta. Jed­na­ko tr­go­vin­ski (zbog naf­te), ko­li­ko i voj­ni. Ta­ko­đe, i Ru­si­ja i Iran ima­ju u kon­tak­ti­ma sa SAD i Izra­e­lom svo­je spe­ci­fič­ne in­te­re­se, ko­ji u ve­li­koj me­ri iska­ču iz at­mos­fe­re stvo­re­ne u dru­goj po­lo­vi­ni pro­šlog ve­ka i u go­di­na­ma ko­je sa­da ži­vi­mo.

A po­tvr­da sve­ga na­ve­de­nog je­ste i ne­dav­no stu­pa­nje na sna­gu spo­ra­zu­ma iz­me­đu Ru­si­je i In­di­je, ko­jim se oru­ža­nim sna­ga­ma ove dve ze­mlje (kop­ne­nim, va­zdu­šnim i po­mor­skim) omo­gu­ću­je da se slo­bod­no kre­ću pre­ko te­ri­to­ri­je dru­ge ze­mlje pot­pi­sni­ce, da se snab­de­va­ju neo­p­hod­nim po­trep­šti­na­ma, vr­še iz­vi­đa­nja, or­ga­ni­zu­ju za­jed­nič­ke ma­ne­vre... Sva­ka­ko ni­je reč o sa­ve­zu slič­nom NA­TO-u, ali ima­ju­ći u vi­du da je reč o dve­ma dr­ža­va­ma od ko­jih je jed­na po­vr­šin­ski naj­ve­ća u sve­tu, a dru­ga naj­mno­go­ljud­ni­ja, kao i da su obe nu­kle­ar­ne si­le i moć­ne eko­no­mi­je, ne­ma sum­nje da se ova­kvim sa­ve­zni­štvom upu­ću­je vr­lo ja­sna po­ru­ka ši­rom na­še pla­ne­te.

Ka­ko na­vo­di ki­ne­ski por­tal „Net izi”, Mo­skva ima tri adu­ta ko­je u ova­kvim okol­no­sti­ma mo­že da ko­ri­sti. Pr­vi je pri­zna­nje di­plo­mat­skog le­gi­ti­mi­te­ta Ira­na, ko­ji ak­tu­el­ne vla­sti u Te­he­ra­nu (zbog sve­ga što se u me­đu­vre­me­nu do­go­di­lo, a pre sve­ga li­kvi­da­ci­je le­gal­nog iran­skog ru­ko­vod­stva) tre­nut­no ne­ma­ju. Pu­tin je ne­dav­no ja­sno na­gla­sio da je „do­bio po­ru­ku od vr­hov­nog vo­đe Ira­na Modž­ta­be Ham­ne­i­ja”, či­me je po­tvr­đe­na i po­dr­ška Ru­si­je no­vom re­ži­mu. Za Te­he­ran je ovo bi­la ne­ma­la po­moć u te­škom tre­nut­ku.

Dru­gi adut je po­sre­do­va­nje. Ru­ski di­plo­ma­ta Dmi­trij Pe­skov na­gla­sio je da bi Mo­skva po­zdra­vi­la na­sta­vak pre­go­vo­ra iz­me­đu Va­šing­to­na i Te­he­ra­na i da je uve­re­na da se po­vra­tak ne­pri­ja­telj­stvi­ma u ovom su­ko­bu ne sme do­zvo­li­ti, jer to ni­je u in­te­re­su Ira­na, ze­ma­lja Or­mu­skog mo­re­u­za, pa ni glo­bal­ne eko­no­mi­je. Iz­ja­vio je i da je Ru­si­ja sprem­na da po­sre­du­je u re­ša­va­nju su­ko­ba i pro­mo­vi­še mir na Bli­skom is­to­ku.

Tre­ći adut je ener­get­ska kar­ta. Na­kon što je Iran blo­ki­rao Or­mu­ski mo­re­uz, ce­ne naf­te sko­či­le su na re­kord­ne ni­voe, či­ne­ći Ru­si­ju je­di­nom si­lom na ener­get­skom tr­ži­štu spo­sob­nom da isto­vre­me­no is­po­ru­ču­je naf­tu, gas, đu­bri­vo i ži­ta­ri­ce. Dok god tra­je blo­ka­da mo­re­u­za, glo­bal­no tr­ži­šte osta­je za­vi­sno od ru­skih si­ro­vi­na.

Po­dr­ška zva­nič­nom Te­he­ra­nu fi­nan­sij­ski je po­volj­na za Ru­si­ju. Što du­že Iran pru­ža ot­por, SAD su vi­še uvu­če­ne u su­kob, a pri­ti­sak na evrop­skog dži­na zbog ukra­jin­skog pi­ta­nja je­nja­va. Tre­nu­tak do­la­ska Arak­dži­ja u Mo­skvu, po mno­gi­ma, ni­je bio slu­ča­jan. Pre­go­vo­ri ko­je je iran­ski mi­ni­star pret­hod­no vo­dio u Pa­ki­sta­nu mo­gu se oce­ni­ti kao uvod u ono što je do­go­va­ra­no to­kom su­sre­ta s Pu­ti­nom.

Oči­gled­no je da pro­lon­gi­ra­nje su­ko­ba iz­me­đu SAD i Izra­e­la s jed­ne i Ira­na s dru­ge stra­ne, a po­seb­no pro­du­že­nje blo­ka­de Or­mu­skog mo­re­u­za, uno­se ogrom­nu šte­tu eko­no­mi­ja­ma po­je­di­nih dr­ža­va, po­seb­no na Sta­rom kon­ti­nen­tu. Pri­tom, upra­vo oni ko­ji od sve­ga naj­vi­še is­pa­šta­ju ne­ma­ju po­li­tič­ku sna­gu da se ak­tiv­no uklju­če u po­tra­gu za mi­rov­nim re­še­njem. Bes­po­go­vor­no osla­nja­nje Evro­plja­na na ame­rič­ku voj­nu i di­plo­mat­sku moć po­ka­za­lo se de­fi­ni­tiv­no kao neo­pro­stiv stra­te­ški pro­ma­šaj.