Mika Alas je hranio narod ribom i uveseljavao violinom

Politika onlajn

06. 05. 2026. 18:15

Фо­то Ар­хи­ва Кра­љев­ског дво­ра

Srp­ski ma­te­ma­ti­čar, uni­ver­zi­tet­ski pro­fe­sor i aka­de­mik Srp­ske kra­ljev­ske aka­de­mi­je Mi­ha­i­lo Pe­tro­vić ro­đen je u Be­o­gra­du 6. ma­ja 1868. Po­te­kao je iz ugled­ne po­ro­di­ce, od maj­ke Mi­li­ce i oca Ni­ko­di­ma. Me­đu­tim, ka­ko mu je otac umro mlad, Mi­ha­i­lov de­da po maj­ci, pro­ta La­za­re­vić, vo­dio je bri­gu o svom unu­ku i nje­go­vom ško­lo­va­nju. Na­kon za­vr­še­nih stu­di­ja u Be­o­gra­du, na Sor­bo­ni je di­plo­mi­rao ma­te­ma­ti­ku i fi­zi­ku. Kralj Alek­san­dar Pr­vi Obre­no­vić ga je svo­jim uka­zom na je­sen 1894. po­sta­vio za pro­fe­so­ra ma­te­ma­ti­ke u Ve­li­koj ško­li, gde je pre­da­vao mno­gim ge­ne­ra­ci­ja­ma sve do od­la­ska u pen­zi­ju.

Bio je iz­u­zet­no sve­stra­na oso­ba: mo­re­plo­vac, sa­rad­nik dnev­nih no­vi­na, sa­ku­pljač na­rod­nog me­lo­sa i fol­klo­ra, isto­ri­čar, ese­ji­sta, a ri­bo­lo­vom se ba­vio stra­stve­no, pa do­bi­ja na­di­mak Alas. Ali ne­u­stra­ši­vi ri­bar Mi­ka, ko­ji je naj­ve­ći deo ži­vo­ta pro­veo na Du­na­vu i Sa­vi i pro­kr­sta­rio mno­ge oke­a­ne, ni­je umeo da pli­va. Na let­nji od­mor 1910, on je sti­gao u Dalj u go­ste kod po­ro­di­ce Mi­lu­ti­na Mi­lan­ko­vi­ća, gde su do­ma­ći­ni (za nje­ga) or­ga­ni­zo­va­li kurs pli­va­nja. I po­red sil­nog tru­da bra­će Mi­lu­ti­na i Bog­da­na, ni­je us­peo da sa­vla­da ovu ve­šti­nu.

Ali je za­to is­traj­no svi­rao vi­o­li­nu i pred­vo­dio svo­ju mu­zič­ku dru­ži­nu „Suz”. Ve­žba­li su po ku­ća­ma, a po­tom svi­ra­li po broj­nim be­o­grad­skim ka­fa­na­ma: „Dva ti­gra” i „Ši­ško” na Te­ra­zi­ja­ma, „Dar­da­ne­li”, „Kod Bor­če”… Dru­štvo „Suz” je re­dov­no or­ga­ni­zo­va­lo i po­se­la u ho­te­lu „Mo­skva”, u sa­li za re­mi. Gde god bi na­stu­pa­li, stvo­ri­li bi sja­jan šti­mung, a lju­di su se oku­plja­li da ih slu­ša­ju, da pe­va­ju sa nji­ma i da se ve­se­le.

Na­kon Pr­vog svet­skog ra­ta, Be­o­grad­ski uni­ver­zi­tet se na­glo raz­vi­jao, broj stu­de­na­ta se znat­no uve­ćao, osno­va­ne su no­ve ka­te­dre, pa po­sta­de pri­lič­no te­sno u sta­rom Ka­pe­tan-Mi­ši­nom zda­nju. Ot­po­če­la je pra­va jag­ma ko­je će se ka­te­dre pre­se­li­ti u no­vu zgra­du Uni­ver­zi­te­ta. Ali Mi­ha­i­lu Pe­tro­vi­ću be­še te­ško da na­pu­sti sta­ro zda­nje jer je tu pro­veo do­bar deo svog ži­vo­ta. Za­to su se ko­le­ge so­li­da­ri­sa­le s njim i osta­do­še gde su i bi­li – sa­mo se pre­se­li­še u le­vo kri­lo sta­re zgra­de.

Sa pre­da­va­nji­ma se mo­glo na­sta­vi­ti tek ka­da je zgra­da po­pra­vlje­na od rat­nih ošte­će­nja i ka­da su se pro­fe­so­ri vra­ti­li u Be­o­grad. Mi­ka Alas je bio u Fran­cu­skoj uz prin­ca Đor­đa, dok su Sta­no­je­vić, Be­lić, Cvi­jić, Ra­do­njić i dru­gi pro­fe­so­ri bi­li u Pa­ri­zu kao eks­per­ti pri pre­go­vo­ri­ma za mir. Ali ulo­ga Mi­ha­i­la Pe­tro­vi­ća u Pr­vom svet­skom ra­tu još ni­je do­volj­no is­tra­že­na.

Mi­ka Alas i princ Đor­đe su na Adi Ci­gan­li­ji za­jed­no ri­ba­ri­li, o če­mu sve­do­če i sa­ču­va­ne broj­ne fo­to­gra­fi­je. Iako se princ od­re­kao pra­va na pre­sto u ko­rist mla­đeg bra­ta Alek­san­dra Pr­vog, na­kon smr­ti nji­ho­vog oca (kra­lja Pe­tra), princ je uhap­šen. Po­čet­kom ma­ja 1925. po­li­ci­ja je pre­tre­sla stan Mi­ke Ala­sa i još ne­ko­li­ci­ne ugled­nih lju­di i pri­ja­te­lja prin­ca Đor­đa Ka­ra­đor­đe­vi­ća jer su bi­li „sum­nji­vi”.

Pre Dru­gog svet­skog ra­ta, u Be­o­gra­du je osno­van In­sti­tut „Ni­ko­la Te­sla” (INT), a po­tom je osno­va­no i isto­i­me­no dru­štvo. Ka­da je po­čeo rat, a po­tom i oku­pa­ci­ja pre­sto­ni­ce, tu su se sa­sta­ja­li čla­no­vi dru­štva i na­stav­ni­ci Teh­nič­kog fa­kul­te­ta, a me­đu pri­sut­ni­ma če­sto je bio i Mi­lu­tin Mi­lan­ko­vić, kao i Mi­ka Alas. Ali Mi­ka Alas od­jed­nom pre­sta­de da do­la­zi na sa­stan­ke... On je 1941. na dan mo­bi­li­za­ci­je Ju­go­slo­ven­ske kra­ljev­ske voj­ske obu­kao uni­for­mu i ja­vio se na svo­ju voj­nič­ku du­žnost. Ta­da je imao 73 go­di­ne. Na­kon ka­pi­tu­la­ci­je pao je u rat­no za­ro­blje­ni­štvo i od­ve­den je u Ne­mač­ku. U rop­stvu pro­vo­di go­di­nu da­na. Pu­šten je na in­ter­ven­ci­ju svog pri­ja­te­lja prin­ca Đor­đa Ka­ra­đor­đe­vi­ća, ko­ji se za nje­ga za­lo­žio kod svo­je tet­ke Je­le­ne Sa­voj­ske, kra­lji­ce Ita­li­je.

Mi­ka je bio vi­čan da sve te­go­be pod­no­si bez rop­ta­nja. Je­di­no ga je lju­ti­lo što je, pred sam rat, Ma­te­ma­tič­ki in­sti­tut bio pre­se­ljen u no­vu zgra­du Uni­ver­zi­te­ta. Mi­ka je bio skro­man čo­vek, pre­zi­rao je luk­suz i ras­koš, za­do­vo­lja­vao se naj­jed­no­stav­ni­jim stva­ri­ma.

Mi­ka se uga­si ti­ho 8. ju­na 1943, u svom do­mu na Ko­san­či­će­vom ven­cu. Na nje­go­voj sa­hra­ni oku­pio se sav sta­ri Be­o­grad jer je Mi­ka na­rod hra­nio ri­bom ko­ju je sam go­lim ru­ka­ma va­dio iz hlad­ne vo­de. Do­šli su i nje­go­vi ri­ba­ri da se opro­ste od naj­e­lit­ni­jeg srp­skog ala­sa. U ime Aka­de­mi­je od Mi­ke se opro­stio Mi­lu­tin Mi­lan­ko­vić, i to sle­de­ćim re­či­ma: „Mi­ha­i­lo Pe­tro­vić, naj­ve­ći ma­te­ma­ti­čar srp­ske na­u­ke, ni­je bio su­va na­uč­nič­ka pri­ro­da. Bio je čo­vek pun ose­ća­ja i znao je da uži­va u sve­mu le­pom što je ži­vot pru­žao. Vo­leo je mu­zi­ku i dru­štvo, svoj omi­lje­ni sport – ri­bo­lov i pu­to­va­nja. Lo­ve­ći ri­bu, pro­vo­dio je da­ne na Du­na­vu i Sa­vi, a me­se­ce na ši­ro­kom mo­ru, kr­sta­re­ći iz­me­đu jed­nog i dru­gog po­la Ze­mlje. Isto što je bio u na­u­ci – ne­u­mor­ni put­nik i is­tra­ži­vač, to je bio i u ži­vo­tu. Za­to je nje­gov ži­vot bio is­pu­njen u sva­kom mo­men­tu. Zbog to­ga je i ta­ko br­zo pro­hu­jao, kao ka­kav lep san. To je bol­no, ali i ute­šno… Mi­ran, tih, skro­man, jed­no­sta­van i nat­čo­ve­čan­ski ob­da­ren, Pe­tro­vić je bio je­dan od naj­ve­ćih si­no­va na­še ze­mlje.” Mi­ka Alas je na­pu­stio ovaj svet, a iza se­be ni­je osta­vio po­tom­ke, baš kao ni nje­gov pri­ja­telj princ Đor­đe.