Direktan prikaz zla

15. 02. 2009. 22:00

Сцена из представе „Родољупци”

„Rodoljupce”, užareno kritičan i nepopustljivo direktan Sterijin komad o šupljem, deklarativnom nacionalizmu, reditelj Lari Zapija je vrlo smelo postavio na scenu Narodnog pozorišta u Užicu, opredeljujući se za minimalistički, brehtovski pristup. Scena je dizajnirana funkcionalno, vrlo škrto: par stolica, niz sablasno visećih sijalica, roto-papir na kojem izvođači ispisuju ime komada koji igraju, datume itd., retki surekviziti. Ta krajnja svedenost scenskih znakova, avetinjski prigušeno osvetljenje, kao i ograničenost boja na crnu i belu, osim vizuelne atraktivnosti, imaju i jasan metaforički smisao (scenograf Vesna Štrbac, kostimograf Snežana Kovačević).

Jedan od najradikalnijih rediteljskih postupaka u ovoj predstavi jeste polna transpozicija likova – Lepršić, Smrdić, Gavrilović, postali su Lepršićka, Smrdićka, Gavrilovićka, dok su Zelenićka, Milčika i Nančika postali Zelenić, Milči, Nandor. Ova inverzija se može shvatiti kao artikulacija ideje o prebacivanju odgovornosti na ženski rod, odnosno teze da su žene glavni krivci za nedavnu vrtoglavu pomamu nasilnog rodoljublja. Tačnost ove teze je, naravno, diskutabilna, ali je ona, ovako prezentovana, u pozorišnom smislu, vrlo zanimljiva jer podstiče raspravu, na planu sadržaja, kao i forme.

Brehtovska sredstva ukidanja iluzije podrazumevaju, između ostalog, fokus na izvođače, odnosno, ovakav rediteljski koncept traži nepogrešivu preciznost i uverljivost glumačkih interpretacija, što užički ansambl hrabro ostvaruje. Njihova igra predstavlja sintezu realizma i stilizacije. U glumi su prisutne emocije koje izazivaju identifikaciju publike, ali se ona i neprestano narušava, dovodi u pitanje, što inicira i kritičko mišljenje. Iluzija se kida različitim postupcima otuđenja – glumci saopštavaju imena likova koje predstavljaju, najavljuju scene, radnja se često prekida pesmama (zvuke u predstavi proizvode sami izvođači).

Tijana Karaičić igra Lepršićku koja otelotvoruje najstrašniji oblik lažnog rodoljublja – neumeren, agresivan, tragično zaslepljujući. Ivana Pavićević stvara lik gospođe Žutilov suzdržanije i racionalnije, a Tanja Jovanović i Biljana Zdravković igraju Smrdićku i Šerbulićku, brbljive i tupave malograđanke. Bojana Zečević, opravdano uzdržanije i hladnije, nastupa u ulozi Gavrilovićke koja je njihov antipod, neka vrsta lucidnog rezonera koji dovodi u pitanje njihove stavove, kočeći zahuktalu erupciju neiskrenog nacionalizma.

U skladu sa osnovnom idejom o ženskoj krivici u izazivanju tog paklenog cunamija patvorenog rodoljublja, muški likovi u predstavi sasvim su u senci žena – marginalizovani, bespomoćni, zakržljali. Slobodan Ljubičić mekano igra Zelenića, koji smireno, samouvereno i blagonaklono prosipa niz nacionalističkih klišea što, zbog te uprošćene mekoće govora, ima patetičan smisao. Svetislav Jelisavčić stvara lik Nandora, supruga Žutilovke, takođe skromnog i povučenog, a Nemanja Jovanović Milčija, njihovog sina, previše stidljivog, pomalo i autističnog, što se sve može shvatiti kao deo ideje o povratku matrijarhata.

Dosledno radikalan rediteljski pristup Larija Zapije u scenskom tumačenju Sterijinih „Rodoljubaca” sasvim opravdava ideju njihove produkcije i može poslužiti kao odličan primer novog, inventivnog, smelog interpretiranja naše dramske tradicije. Odbijajući mogućnost ilustrativnog, muzejskog i mrtvačkog tretmana klasike, reditelj se nepokolebljivo upustio u istraživanje savremenih značenja ovog teksta, ali i samog scenskog jezika. Lari Zapija je pronašao vrlo prodoran i brutalno direktan način prikaza esencijalnog zla koje proizvodi odvratno lažni, napumpani, silikonski patriotizam.