Ratnik sa Cera sa đačkom knjižicom.

Politika onlajn

09. 05. 2026. 17:30

Фото Википедија

U isto­ri­ji ve­li­kih ra­to­va, me­đu ime­ni­ma ge­ne­ra­la i voj­sko­vo­đa, če­sto osta­nu u sen­ci sud­bi­ne onih naj­mla­đih, go­to­vo de­čač­kih li­ca ko­ja su se na­šla na me­stu gde se od­lu­či­va­lo o op­stan­ku dr­ža­ve. „Sud­bi­na Sta­ni­sla­va, Sta­ška Son­der­ma­je­ra, naj­mla­đeg uče­sni­ka ve­li­ke Cer­ske bit­ke ko­ji je po­gi­nuo u tom slav­nom bo­ju, jed­na je od ta­kvih pri­ča”, ka­že isto­ri­čar Go­ran Vi­lić, du­go­go­di­šnji uprav­nik lo­znič­kog Mu­ze­ja Ja­dra.

U le­to 1914. go­di­ne, ka­da je Austro­u­gar­ska upu­ti­la ul­ti­ma­tum Sr­bi­ji, Sta­ni­slav je imao sve­ga se­dam­na­est go­di­na. Bio je uče­nik še­stog raz­re­da Dru­ge be­o­grad­ske gim­na­zi­je, ali ga škol­ske oba­ve­ze ni­su mo­gle za­dr­ža­ti u tre­nut­ku ka­da je ze­mlja bi­la na ivi­ci ra­ta. Go­to­vo istog ča­sa po­že­leo je da ob­u­če uni­for­mu i sta­ne u re­do­ve srp­ske voj­ske.

Ro­đen u ugled­noj po­ro­di­ci, bio je sin po­zna­tog hi­rur­ga Ro­ma­na Son­der­ma­je­ra, sa­ni­tet­skog pu­kov­ni­ka, i Sta­ni­sla­ve, ro­đe­ne Đu­rić. Ugle­dao se na sta­ri­ju bra­ću, po­seb­no na Ta­di­ju, ka­sni­je zna­me­ni­tog srp­skog pi­lo­ta. Ipak, otac mu ni­je do­zvo­lio da se pri­ja­vi kao do­bro­vo­ljac. Od­lu­ka ro­di­te­lja bi­la je ra­zum­na, ali za mla­di­ća ne­do­volj­na.

Vo­đen mla­da­lač­kim za­no­som i ose­ća­jem du­žno­sti, Sta­ni­slav je po­be­gao od ku­će i kod Šap­ca se pri­ja­vio u voj­sku, ko­ja ga je pri­hva­ti­la. Zbog nje­go­vih go­di­na, ras­po­re­đen je u po­za­di­nu, da­le­ko od pr­vih bor­be­nih li­ni­ja. Me­đu­tim, ta­kva ulo­ga za nje­ga ni­je bi­la pri­hva­tlji­va. Upor­nost i mol­be da bu­de pre­ba­čen na front ubr­zo su uro­di­le plo­dom.

Po­ro­di­cu Son­der­ma­jer u to vre­me za­de­si­la je dvo­stru­ka tra­ge­di­ja. Sta­ško­va maj­ka Sta­ni­sla­va, ko­ja je slu­ži­la kao bol­ni­čar­ka u sa­ni­te­tu, iz­gu­bi­la je ži­vot sa­mo dva da­na pre si­no­vlje­ve po­gi­bi­je.

Na Ce­ru su tih av­gu­stov­skih da­na vo­đe­ne jed­ne od naj­te­žih bor­bi u isto­ri­ji srp­ske voj­ske. Austro­u­gar­ske tru­pe na­di­ra­le su sna­žno, a od­bra­na je bi­la očaj­nič­ka i od­luč­na. U tom me­te­žu, 18. av­gu­sta, dok su de­to­na­ci­je gra­na­ta po­tre­sa­le ze­mlju, a ne­bo iz­nad pla­ni­ne bi­lo oba­sja­no va­trom, mla­di Sta­ško po­gi­nuo je kod Po­cer­skog Do­bri­ća, sve­ga ne­ko­li­ko da­na na­kon stu­pa­nja u voj­sku.

Nje­go­va smrt po­tre­sla je i naj­i­sku­sni­je bor­ce, lju­de ko­ji su već pro­šli bal­kan­ske ra­to­ve i gle­da­li smr­ti u oči. U li­ku tog de­ča­ka vi­de­li su ne sa­mo sa­bor­ca već i sim­bol žr­tve ko­ja pre­va­zi­la­zi go­di­ne i is­ku­stvo.

Vest o nje­go­vom stra­da­nju du­bo­ko je po­go­di­la i nje­go­vog pro­fe­so­ra Mi­o­dra­ga Ibrov­ca, ko­ji je za­pi­sao: „Od sr­ca ža­ljen, mlad, a ta­ko sla­van, ma­li ju­nak Tre­ćeg ko­njič­kog pu­ka, bo­ra­vi več­ni san na po­lju ča­sti.”

O nje­mu je pi­sa­la i Isi­do­ra Se­ku­lić, be­le­že­ći: „Dav­no neo­bra­do­va­na, ob­ra­do­va­la sam se di­ja­de­mi či­stih tvo­jih de­ti­njih oči­ju. Pričao si da vo­liš Sr­bi­ju, slo­bo­du i jed­nog prin­ca. I sa to­bom za­jed­no, ja sam vo­le­la Sr­bi­ju.”

Nje­go­vo te­lo pro­na­šle su že­ne iz se­la Bo­go­sa­vac i sa­hra­ni­le ga u cen­tru se­la, gde je ka­sni­je po­dig­nut spo­me­nik naj­mla­đem he­ro­ju Cer­ske bit­ke. Uz nje­ga je pro­na­đe­na kr­va­va đač­ka knji­ži­ca kao sve­do­čan­stvo da je tek iza­šao iz škol­skih klu­pa. Ne­da­le­ko je le­žao i nje­gov dnev­nik, umo­tan u okr­va­vlje­nu ma­ra­mi­cu, u ko­jem je be­le­žio svo­je uti­ske sa fron­ta i bol zbog maj­či­ne smr­ti.

Da ga že­ne iz Bo­go­sav­ca ni­su po­di­gle sa bo­ji­šta, Sta­ško bi ostao je­dan od mno­gih bez­i­me­nih gro­bo­va Ce­ra. Ova­ko, osta­la je nje­go­va knji­ži­ca, ne­ko­li­ko re­do­va u dnev­ni­ku i pri­ča. De­čak ko­ji je iz škol­ske klu­pe oti­šao u rat ni­je se vra­tio, ali je za­u­vek ostao upi­san u dnev­nik be­smrt­nih he­ro­ja.