Arjačkinje, barjačkinje

Senka D. Pavlović Čotrić

13. 05. 2026. 20:00

(Фото Марко Спасојевић)

 

Po­li­tič­ki ži­vot Sr­bi­je, u svo­jim naj­od­sud­ni­jim tre­nu­ci­ma, po­ne­kad na­pu­šta te­ren ra­ci­o­nal­nog i pod­se­ća na deč­ju igru „Ar­jač­ki­nje, bar­jač­ki­nje”. Me­đu­tim, pro­blem ni­je u sa­moj pri­ro­di po­li­tič­ke bor­be, već u to­me što se stra­te­zi „pro­bo­ja” pre­če­sto za­le­ću ta­mo gde je zid naj­tvr­đi, ne ko­ri­ste­ći ni lo­gi­ku, ni ja­sno de­fi­ni­san pro­gram. Da­nas, dok se na ho­ri­zon­tu po­ma­lja­ju dve ve­li­ke mo­guć­no­sti – iz­bo­ri ili te­melj­na re­kon­struk­ci­ja Vla­de – neo­p­hod­no je ana­li­zi­ra­ti ka­ko su gre­ške iz pro­šlo­sti ob­li­ko­va­le sa­da­šnji dru­štve­no-po­li­tič­ki tre­nu­tak.

Da bi­smo raz­u­me­li da­na­šnju pa­to­lo­gi­ju de­la po­li­tič­kih ak­te­ra, mo­ra­mo se pod­se­ti­ti naj­pre do­ga­đa­ja iz ju­na 2023. go­di­ne. Ta­da je deo opo­zi­ci­je, za­sle­pljen „ener­gi­jom uli­ce”, po­vu­kao po­te­ze ko­ji će u prav­noj isto­ri­ji Sr­bi­je osta­ti za­be­le­že­ni kao škol­ski pri­mer „ne­pi­sme­nih zah­te­va”. Po­sta­vlja­nje ul­ti­ma­tu­ma ko­ji ni­su bi­li u skla­du s ustav­nim ro­ko­vi­ma ni­ti s pro­ce­du­ral­nim nad­le­žno­sti­ma, pre­tvo­ri­lo je nji­ho­vo ne­za­do­volj­stvo u pra­zan po­li­tič­ki hod. Ta ge­ne­za po­li­tič­ke dez­o­ri­jen­ti­sa­no­sti vr­hu­nac je do­ži­ve­la pre tač­no go­di­nu da­na. Stu­dent­ski po­kret u ma­ju 2025. go­di­ne, pot­po­mog­nut istom opo­zi­ci­o­nom ma­tri­com, iza­šao je u jav­nost sa sta­vom u ko­jem je, pa­ra­dok­sal­no, pred­sed­ni­ka dr­ža­ve na­zvao „ne­na­dle­žnim” za ključ­ne po­li­tič­ke od­lu­ke, da bi mu isto­vre­me­no is­po­ru­čio zah­te­ve za ras­pi­si­va­nje iz­bo­ra. Ta­ko­zva­ni stu­dent­ski ple­nu­mi, od ta­da, pu­tem dru­štve­nih mre­ža sko­ro sva­ko­dnev­no is­po­sta­vlja­ju zah­tev za ras­pi­si­va­nje van­red­nih par­la­men­tar­nih iz­bo­ra. U to­me se kri­je i du­bo­ka lo­gič­ka kon­tra­dik­ci­ja: ako je pri­mar­ni ar­gu­ment pro­te­sta da ak­tu­el­na vlast i njen naj­i­stak­nu­ti­ji pred­stav­nik ne uži­va­ju le­gi­ti­mi­tet gra­đa­na, pri­rod­ni­je bi bi­lo oče­ki­va­ti od njih zah­tev za pred­sed­nič­ke iz­bo­re. In­si­sti­ra­nje na par­la­men­tar­nim iz­bo­ri­ma, ko­ji ne di­ra­ju u man­dat pred­sed­ni­ka, sa­mo je još je­dan do­kaz su­štin­skog ne­ra­zu­me­va­nja po­li­tič­kog si­ste­ma. Ta­kva lo­gič­ka vra­to­lo­mi­ja – pro­gla­si­ti ne­ko­ga ne­na­dle­žnim, a za­tim od nje­ga tra­ži­ti re­še­nje – ni­je sa­mo prav­na oma­ška, već pri­zna­nje po­li­tič­ke ka­pi­tu­la­ci­je. Jer, prem­da su dru­štve­ne mre­že mo­ćan alat za mo­bi­li­za­ci­ju, one ni­su in­sti­tu­ci­o­nal­ni do­no­si­o­ci od­lu­ka.

Maj­ska „bor­ba” pre­se­li­la se ove go­di­ne na ulič­ne ban­de­re kroz svo­je­vr­sni „rat na­lep­ni­ca­ma”. Este­ti­ka me neo­do­lji­vo pod­se­ća na 1996. go­di­nu i kult­ni kon­cept „Go­tov je”, ali tu se sva­ka slič­nost za­vr­ša­va. Da­na­šnje na­lep­ni­ce s po­ru­kom „Stu­den­ti po­be­đu­ju” de­lu­ju kao pro­glas u mar­ke­tin­škom va­ku­u­mu. U ozbilj­noj po­li­ti­ci po­be­da ne mo­že bi­ti gla­gol u sa­da­šnjem vre­me­nu ako za nju ni­su is­pu­nje­ni uslo­vi. Pro­kla­mo­va­ti po­be­du una­pred, bez ja­snog pla­na ka­ko vo­di­ti dr­ža­vu na­kon te „po­be­de”, sa­mo je jef­tin mar­ke­tin­ški trik.

Ta­ko smo do­šli do si­tu­a­ci­je u ko­joj se jed­na stra­na ba­vi ak­ti­vi­zmom, a dru­ga nu­di kon­kre­tan, kra­tak i ja­sno for­mu­li­san po­li­tič­ki pro­gram. Na­ja­va pred­sed­ni­ka dr­ža­ve o sma­nje­nju bro­ja mi­ni­star­sta­va su­ge­ri­še da se po­li­tič­ka di­na­mi­ka mo­že pro­me­ni­ti unu­tar sa­mih in­sti­tu­ci­ja, a ne na uli­ci. Ozbilj­no ba­vlje­nje po­li­ti­kom zah­te­va ce­log čo­ve­ka ko­ji je spre­man da ne­pre­sta­no uči, bu­de me­đu lju­di­ma i su­zbi­ja sop­stve­nu su­je­tu. Stu­dent­ski po­kre­ti če­sto gu­be iz vi­da da je ozbilj­na po­li­ti­ka te­žak i od­go­vo­ran po­sao ko­ji ne mo­že da se sve­de sa­mo na ne­delj­nu šet­nju. To je sva­ko­dnev­ni rad ko­ji pod­ra­zu­me­va od­la­zak na te­ren, for­mi­ra­nje od­bo­ra, oma­so­vlje­nje član­stva i iz­ra­du ozbilj­nih lo­kal­nih pro­gra­ma. Od­go­vor na pi­ta­nje „Ar­jač­ki­nje, bar­jač­ki­nje, ko­ga će­te?” od­no­sno ko će pro­bi­ti zid, a ko će osta­ti da dr­ži li­ni­ju od­go­vor­no­sti, zna­će­mo usko­ro. Jer, na kon­cu, po­be­da se ne le­pi – ona se gra­di.

*Spe­ci­ja­li­sta po­li­ti­ko­log za me­đu­na­rod­ne po­slo­ve

Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek uređivačku politiku lista