Cen­tra­li­za­ci­ja i slovenizacija

Politika onlajn

14. 05. 2026. 20:00

Фото документација Политике

Ovih da­na pre­dao sam „Pro­me­te­ju” ru­ko­pis svo­je no­ve knji­ge „Za­u­sta­vlje­no vre­me”. Dru­štve­ne pro­ce­se pro­vla­čio sam kroz pri­če. Iz­vod iz knji­ge. U po­znim go­di­na­ma sve če­šće se dru­žim s Mir­kom Ča­na­da­no­vi­ćem. Mla­đem na­ra­šta­ju sa­mo da ka­žem da je on ne­ka­da bio u sa­mom vr­hu vla­sti SFRJ (Voj­vo­di­ne, Sr­bi­je, Ju­go­sla­vi­je). Bio je deo ve­ro­vat­no naj­mu­dri­je vla­sti Sr­bi­je po­sle Dru­gog svet­skog ra­ta. Na­kon jed­ne šet­nje na ke­ju po­red Du­na­va „ukrao” sam nje­go­vu pri­ču. Pre­pri­ča­ću je u slo­bod­noj in­ter­pre­ta­ci­ji. Mir­ko­va je, ali u mo­joj ver­zi­ji.

U vre­me svog po­li­tič­kog an­ga­žo­va­nja bio sam u Slo­ve­ni­ji, po­či­nje Mir­ko. In­te­re­so­va­lo me je ka­ko to oni uspe­va­ju da rav­no­mer­no raz­vi­ja­ju svo­je gra­do­ve Ve­le­nje, Ce­lje, Kam­nik, Ptuj, Mur­sku So­bo­tu, No­vo Me­sto i se­la oko njih. Ne hr­le svi u Lju­blja­nu. Slo­ve­na­ca je dva mi­li­o­na i svi bi mo­gli sta­ti u Lju­blja­nu, kao što kod nas već dva mi­li­o­na ži­ve u Be­o­gra­du. Na­pro­tiv, ima­ju je­dan, nji­ma svoj­stven, kon­zi­sten­tan si­stem raz­vo­ja na­či­na ži­vo­ta u Slo­ve­ni­ji. Sva­ki grad je ma­lo je­zgro ko­je dr­ži u ak­tiv­nom po­lo­ža­ju svo­ju oko­li­nu, svo­ja se­la. Svi su odav­no po­ve­za­ni pu­te­vi­ma, ko­mu­nal­nom in­fra­struk­tu­rom, sve im je na­do­hvat ru­ke. Rad­nik za­po­slen u gra­du vra­ća se u svo­je se­lo, ako mu je ta­mo su­pru­ga ko­ja ne ra­di, ali se ba­vi ku­ćom, vr­tom, cve­ćem, po­vr­ćem, mo­žda i ne­kom ži­vulj­kom. Kuć­nom ra­di­no­šću, u ko­ju spa­da­ju i de­ca.

Do­ma­ćin, ka­da do­đe ku­ći, ne mo­ra da tr­či u vi­ken­di­cu, ima hlo­ro­fi­la oko se­be, ima ku­ću i okuć­ni­cu. Sva­ki pe­dalj pro­sto­ra je is­ko­ri­šćen, sko­ro na sva­kom ću­vi­ku je cr­kvi­ca, oko nje le­po ure­đe­ne ku­će, be­lo okre­če­ne s tam­no­bra­on dr­ve­na­ri­jom, uvek po­ko­še­nom tra­vom, ze­le­nim pa­šnja­ci­ma na pro­plan­ci­ma, kao raz­gled­ni­ce. Kod nas sve obr­nu­to. Do­vo­di­li smo ne­kva­li­fi­ko­va­nog rad­ni­ka u grad, do­de­li­li mu stan, su­pru­ga po pra­vi­lu do­ma­ći­ca, če­sto ne­za­po­sle­na. Pra­vi­li ma­le rad­nič­ke en­kla­ve (fa­ve­le), stva­ra­li si­ro­ti­nju gra­da. Se­la na­pu­šta­na. Da­nas kad se pro­đe se­li­ma, po­seb­no u is­toč­nom Ba­na­tu, vi­di se na­ša na­o­pa­ka po­li­ti­ka kao na dla­nu. Vi­še je pra­znih ku­ća ne­go onih nad ko­ji­ma se još vi­je dim iz odža­ka, onih u ko­ji­ma ne­ko još (pre)pre­spa­va. Po­ra­ža­va­ju­će i opo­mi­nju­će. Ne­gde smo stra­te­ški ma­ša­li, a ma­ša­mo i da­nas. Dža­ba nam stra­te­gi­je ove ili one, sve su one na pa­pi­ru, na saj­to­vi­ma, ali ži­vot po­ka­zu­je ne­što dru­go, ne­ku vr­stu svog na­lič­ja. U gim­na­zij­skom udž­be­ni­ku fi­lo­zo­fi­je pi­še: prak­sa – je­di­ni iz­vor i kri­te­ri­jum isti­ne.

Raz­mi­šljao je Mir­ko ka­ko da re­cept iz Slo­ve­ni­je pre­se­li u Voj­vo­di­nu. I u nje­go­vo vre­me ima­li smo iz­gra­đe­ne pu­te­ve, lo­kal­ni sa­mo­do­pri­no­si od­ra­đi­va­li su svo­je, do­ve­li vo­du, stru­ju, ima­li pod­lo­gu slič­nu Slo­ve­ni­ji. Ali ipak nam je ne­što fa­li­lo. Raz­li­ko­va­li smo se u men­ta­li­te­tu, na­vi­ka­ma, obi­ča­ji­ma. Is­pre­či­li su se ve­ko­vi. Mir­ko ni­je bio mi­ran, u svom sa­nja­re­nju ka­ko Voj­vo­di­nu (pa i Sr­bi­ju u ce­li­ni) pre­tvo­ri­ti u Slo­ve­ni­ju (ja bih do­dao u Švaj­car­sku) oti­šao je to­li­ko da­le­ko da je po­mi­slio: „... haj­de da sva­kom rad­ni­ku ko­ji ži­vi na se­lu, a pu­tu­je na po­sao u grad, ku­pi­mo fi­ću ume­sto bes­plat­ne do­de­le sta­na u gra­du, pla­ti­mo ben­zin do po­sla i na­zad, ka­ko bi­smo ga za­dr­ža­li na se­lu, na okuć­ni­ci, da uve­de­mo slo­ve­ni­za­ci­ju i kod nas”. Br­zo se pri­ze­mio, od­u­stao. Men­ta­li­te­ti i na­či­ni ži­vo­ta me­nja­ju se ge­ne­ra­ci­ja­ma, mo­žda i ve­ko­vi­ma, te­ško je pre­ko no­ći jed­no pre­sa­di­ti u dru­go, ne­će se pri­mi­ti. Mir­ko­vu pri­ču mo­gao sam za­či­ni­ti te­zom o pro­pa­da­nju i ra­se­lja­va­nju na­ših se­la, o is­kri­vlje­noj ta­ra­bi, istru­ga­nim fa­sa­da­ma, ne­po­ko­še­noj tra­vi, o ožilj­ci­ma vre­me­na ko­je pre­kri­va­ju ko­rov i žbu­nje is­pred ku­ća, ra­sti­nja ra­ne za­ce­lju­ju.

Cen­tra­li­zam ni­je pro­sto­re i de­mo­gra­fi­ju na­gri­zao sa­mo iz Be­o­gra­da, iz kru­ga dvoj­ke. I No­vi Sad je to či­nio, do­du­še u ma­njim por­ci­ja­ma, ta­ko­zva­na no­vo­sa­di­za­ci­ja Voj­vo­di­ne. I da­lje ra­stu Be­o­grad i No­vi Sad, a svi pro­sto­ri da­lje od njih pre­su­šu­ju. Ne­dav­no mi je Đor­đe Ran­delj re­kao: vi­diš, Split i No­vi Sad su pre še­zde­se­tak go­di­na ima­li isti broj sta­nov­ni­ka, ne­gde oko 150.000. Da­nas Split ima isto to­li­ko, a No­vi Sad sko­ro 600.000 s okol­nim na­se­lji­ma. Mir­ko kao da je pre­pi­si­vao od Eri­ha Ma­ri­je Re­mar­ka: „Sa­nja­mo za­to što bez sno­va ne bi­smo mo­gli da pod­no­si­mo isti­nu”. Dru­že Mir­ko, ne bri­ni se, i ja sam na tom tra­gu pi­sao ovu knji­gu. Sa­njao sno­ve da nam Sr­bi­ja bu­de ure­đe­ni­ja, lep­ša, ve­dri­jeg ras­po­lo­že­nja, bez stal­nih ten­zi­ja ko­je su za­u­sta­vi­le jed­no vre­me, a lju­de osta­vlja­li bez na­de, sa stra­hom. Iz­vo­ri­šta tog ne­spo­ko­ja su do­ma­ćeg, na­ža­lost, sve če­šće i onog ino­stra­nog, svet­skog po­re­kla. Da­nas u Ja­me­ni u ce­loj uli­ci „ži­vi” jed­na ku­ća na po­čet­ku uli­ce, a dru­ga na kra­ju, u njoj dve sta­ri­je že­ne, ba­be, sa­me. An­ti­ra­zgled­ni­ca iz Sre­ma. Ve­ći­na je u No­vom Sa­du i Be­o­gra­du. Bo­ko­vi nam se pra­zne.

*Biv­ši član Sa­ve­zne vla­de u do­ba SFRJ

Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista