OD „ZASTAVE" DO VEČNOSTI
Još se sećam teme koju mi nisu odobrili za diplomski rad. Tih davnih osamdesetih imala sam ideju da ocenim koliko para treba davati kragujevačkoj „Zastavi” da bi njeni radnici redovno dobijali plate, ali da zauzvrat – sasvim prestanu sa proizvodnjom. To je bio jedini način da stanovnici tadašnje velike Jugoslavije slobodno uvoze dobre automobile po ceni koja bi bila od 35 do 40 odsto manja, jer su tolike bile carine (kvote da ne pominjem). Računica je pokazala da je bio dovoljan samo dolar po stanovniku (mesečno), pa da se vozimo kao sav normalan svet, a da ne taknemo u srce svih radničkih prava, dakle, u plate radnika „Zastave”.
Pogađate da mi je nekolicina profesora kojima sam se obratila, veoma pedagoški, onako očinski rekla da je to veoma složena materija i da bi bilo bolje da tu temu ostavim za magistarske ili čak za doktorske studije. Šta god da su tačno rekli, poruka je bila „ovo neće proći”, a, da budem iskrena, sumnjam da bi i danas kod nas takva tema prošla. Nije bilo (a ni danas nije) zgodno pričati o radničkoj „Zastavi” i davati ovakve subverzivne predloge. Neka su i akademski – neprijateljski su.
O lošim iskustvima sa prakse u „Zastavi” moglo se slobodno govoriti, to se nije smatralo subverzijom. Kolege koje su tamo išle na praksu po povratku pričale su kako je veoma teško ukapirati kako u stvari izgleda proizvodni proces. „Neki čovek prilazi delovima koji prolaze trakom i tri puta prođe mašinom za zavarivanje. Dođe sledeći deo, a on – sedam puta. Treći – dva puta. Pitam ga ja, na kraju dana, zašto svaki deo „ukucava” na drugi način, a on kaže – ma, treba 11 puta svaki da zavarim, ali ko će to da stigne, neka oni malo vide kolike su nam plate.” Ja se, naravno, nadovežem sa svojim predlogom o tome kako je potreban samo dolar mesečno pa da ovaj čovek ne ukucava ništa, ali moj predlog, da budem iskrena, nikada nije dobro prolazio.
Oni koji su mislili da „Zastava” mora da opstane, najčešće su govorili da čitav grad i okolna sela žive od te fabrike i kako bi sve propalo kad bi se ta moja ideja ostvarila. Reći im kako dokazano ima života i u gradovima i selima koji nemaju „Zastavu”, bila je – i ostala – jeres.
U međuvremenu su došle devedesete, „Zastava” se urušila, ali je redovno i dalje dobijala subvencije, uostalom, kao i svi srpski gubitaši. Sve dok se jednog dana Milošević nije naljutio na „Slobodu” iz Čačka, takođe, fabriku koja je „hranila čitav grad i okolna sela” i prestao da ih subvencioniše. Eeeeeee, pitamo se, šta se onda desilo? Desilo se to da je Čačak postao grad sa najvećim brojem malih, privatnih firmi u Srbiji, a ja sam konačno dobila „dokaz sa terena” da takav potez, dakle, ukidanje subvencija, očigledno ima terapeutsko dejstvo, i to ne samo na grad, već i sva okolna sela.
Sa dolaskom „naših”, nakon 5. oktobra, ostvarila se polovina mog nekadašnjeg predloga: oni su većinu radnika „Zastave” stvarno počeli da plaćaju da ne rade ništa, s tim što se to zvalo „Zastava zapošljavanje i obrazovanje”. Ali od one bolje polovine predloga (da ukinu carine) ništa nije bilo. Niti bi ikad bilo da pre mesec dana nismo započeli sa primenom Sporazuma o pridruživanju EU – tako da skoro mogu da kažem kako u stvari Solani treba da zahvalimo što su uvozni automobili sada 10 odsto jeftiniji.
Sve drugo je obavijeno velom tajne. Čija je sada „Zastava”? „Fijatova”, koji ima dvotrećinsko (većinsko) vlasništvo? Na sajtu Sijepe (agencije za promociju izvoza) nalazi se tabela u kojoj piše da je dotični „Fijat” drugi najveći ulagač u Srbiju sa 700 miliona evra, mada već odavno znamo da bi njihov ulog bio dvesta miliona, kada bi ga uplatili, da mi treba da damo sto, dok će četiristo miliona biti kredit, jednog dana, kada i ako ga realizuju. Ako to ne znaju u Sijepi, nije dobro. Ako znaju, a onakve podatke objavljuju, još je gore. Jeste kriza, ali valjda nije već zahvatila državne agencije, u kojima su plate redovne, sigurne i poprilične.
I evo da dam na kraju i predlog. Ako već žele da se igraju našim novcem i da ga ulažu u biznis poput ovoga sa „Fijatom”, „Borom” itd., hajde da tražimo da najpre u taj posao oni sami, po sili zakona, ulože najmanje trećinu svoje rođene plate. To bi, čini mi se, bila dovoljna garancija da je investicija koju predlažu profitabilna. Pa ako stvar propadne – šta možemo, to se u biznisu dešava, a ako ljudi zarade – opet lepo, i njima, i nama.
Ovako, dok ulažu naše pare, a rizik ulaganja ne snosi niko, nekako im je teško preneti poruku da neverovatno liče na sve one socijalističke rukovodioce koji su isto ovako gasili vatru benzinom, a statistiku koristili za ukras, jer su dobro znali da papir, kao i građani, trpe sve.
profesor Ekonomskog fakulteta u Beogradu, član CLDS-a