Nema se

17. 02. 2009. 22:00

Upozorenje da „u budžetu neće biti para za sve što je planirano” treba shvatiti veoma ozbiljno. Težina tog upozorenja nije samo u tome što ga je izrekao član tima ekonomskih savetnika premijera Cvetkovića, to je i poruka političarima na vlasti da je došlo vreme da Srbija, sada pod pritiskom ekonomske krize, završi neke neodložne tranzicione reforme.

Slabost ekonomije jedne države neminovno otvara pitanje transformacije i racionalizacije njene nadgradnje. Megalomanija i iluzija o velikoj, moćnoj, raskalašnoj, bogatoj i socijalističkoj državi moraće u mesecima koji dolaze da bude ozbiljno preispitana jer Srbija neće imati, niti će moći da sakupi toliko para da zadovolji sve do sada stvorene navike, apetite, želje i ambicije. Vlada bi, prema savetu premijerovog Ekonomskog tima, morala baš ove godine da se ponaša u skladu sa narodnom izrekom „Pokrivam se koliki mi je guber”. Uostalom, svaka odgovorna vlast u odgovornoj državi morala bi stalno tako da se ponaša, a naročito to mora da čini u vremenima velikih ekonomskih kriza kakva je, na primer, sada.

Zato će Cvetkovićevoj koalicionoj vladi biti potrebno mnogo više hrabrosti nego ijednoj srpskoj vladi u poslednjih nekoliko godina. Jer, ona će pritisnuta skromnom snagom budžeta morati prvo da prizna kako Srbija nema para da izdržava ovoliku društvenu nadgradnju, a zatim beskompromisno započne njenu ali i racionalizaciju državne uprave.

Nema razloga skrivati podatak da je, na primer, prošle godine po završetku izbora u gotovo svim opštinskim administracijama zaposleno desetine novih radnika. Ima opština u kojima trenutno radi po 80 pravnika. Opštine po Srbiji su prebukirane nepotrebnom radnom snagom. Kako je koja partija dolazila na vlast, tako je zapošljavala „svoje”, a nije otpuštala „njihove”. Tako je broj zaposlenih u opštinskim sekretarijatima i neprivatizovanim komunalnim preduzećima nadrastao potrebe lokalnih zajednica i postao „gutač” para poreskih obveznika. 

Iz vremena socijalizma i doba populizma Srbija je nasledila široku, skupu i neracionalnu mrežu zdravstvene zaštite i obrazovnog sistema. Svako selo moralo je da ima dom zdravlja i osnovnu školu (pa makar nju pohađao samo jedan đak), a svaka varoš srednju školu i bolnicu. Takav sistem već godinama je neizdržljiv teret za budžet, ali većina političara spremna je da toleriše budžetski deficit umesto da privatizuje mnoge društvene delatnosti (škole, zdravstvene ustanove, vrtiće, domove za stare...).

Nekih stečenih prava moraćemo da se odreknemo. Na to će nas naterati ekonomska kriza kad već sami nismo racionalizovali i privatizovali društvene delatnosti. Sad je sve palo na teret nejake države. A ona više ne može da se ponaša u stilu „nema se, može se”. U suprotnom, može nam se dogoditi da bankrotira vlada (kao pre neki dan na Islandu) ili država (kao pre nekoliko godina Argentina).