Rijaliti Plenkovića i Milanovića
Зоран Милановић и Андреј Пленковић, љути противници (принтскрин/Хина)
Postoji jedna zanimljiva pojava na Balkanu: što su problemi ozbiljniji, politička scena postaje bučnija. Kao da se negde uspostavio nepisani zakon po kojem rast cena, nesigurnost i odlazak ljudi moraju biti praćeni još glasnijim političkim nadvikivanjem.
Hrvatska poslednjih godina kao da živi upravo takav obrazac. Gledajući odnos između Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića, čovek ponekad može da stekne utisak da prati politički rijaliti, a ne komunikaciju dvojice najvažnijih ljudi u državi.
I nije problem u sukobu. Demokratija bez sukoba mišljenja ne postoji. Problem nastaje kada sukob postane sam sebi svrha.
Predsednik i premijer nisu dužni da se vole. Nisu čak ni dužni da budu prijatelji. U ozbiljnim državama dovoljno je da funkcionišu u okviru institucija i poštuju minimum političke kulture. To se zove kohabitacija – sistem u kojem različiti politički centri moći sarađuju zato što ih na to obavezuje država, a ne međusobne simpatije.
Umesto kohabitacije njihov se javni obračun pretvori u trajni verbalni rat. Nema oko kog važnijeg pitanja se Plenković i Milanović nisu javno prozivali. Premijer predsednika, predsednik premijera
I tu dolazimo do pitanja koje se sve češće čuje među običnim ljudima: da li je ovo stvarni politički obračun ili predstava, rijaliti, koji obojici odgovara?
Jer dok naslovne strane danima prenose ko je kome odgovorio, ko je kome uzvratio i ko je bio „žešći“, u drugi plan odlaze stvari zbog kojih ljudi ustaju ujutru i odlaze na posao. Plate. Troškovi života. Stanovi koji postaju nedostižni. Mladi koji odlaze. Demografija koja polako postaje pitanje opstanka.
Nije ovo optužba da političari sede u nekoj prostoriji i dogovaraju svađe. Politika nije toliko jednostavna, a ni toliko filmska. Njihove razlike verovatno jesu stvarne. Ega jesu stvarna. Ambicije jesu stvarne.
Ali efekat može biti isti i kada nema zavere.
Ako građani svakodnevno gledaju politički vatromet, a sve manje razgovaraju o kvalitetu života, onda javni prostor počinje da radi po principu mađioničarskog trika: gledajte levu ruku dok desna radi nešto drugo.
Savremena politika odavno je shvatila jednu stvar: konflikt prodaje sadržaj. Smirenost ne puni naslovne strane. Dogovor nije spektakl. Uvreda jeste. Oštar odgovor jeste. Lični obračun jeste.
I možda zato danas više ne živimo u vremenu kada politika pokušava da rešava probleme. Sve češće izgleda kao da pokušava da proizvodi emocije.
A kada politika postane industrija emocija, građanin prestaje da bude građanin i postaje publika.
I dok publika aplaudira ili zviždi, neko u međuvremenu tiho odlazi na autobusku stanicu, aerodrom ili granicu.
Tamo nema kamera. Tamo počinje prava statistika jedne države.