Nasleđe prošlosti nije jedini problem

Obrad Kеsić

18. 02. 2009. 22:00

Обрад Кесић

Deo problema koji Srbija ima sa svetom je što mnoge ključne ličnosti svetske politike vide Srbiju kao zemlju u kojoj je Slobodan Milošević i danas živ, i u kojoj se malo promenilo od ratova devedesetih. Ali tu Beograd malo šta može da promeni. Veći je problem Srbije u tome što ni jedna njena vlada od 5.oktobra, uključujući i sadašnju, nije izgradila efikasan način komunikacije sa najvažnijim vladama u Evropi i svetu. Umesto popravljanja predstave o Srbiji, vreme i energija trošili su se na unutrašnjoj borbi za vlast. Ta borba se u velikoj meri prenela i na srpsku diplomatiju. O pi-ar kampanjama i lobiranju odlučivali su pojedinačni političari i stranke, pa čak i neki biznismeni. To je dovelo do neke vrste privatizovanja diplomatije i odnosa sa drugim zemljama. Tako je loš imidž Srbije iz devedesetih samo dopunjen novim negativnim elementima u vezisa unutrašnjim političkim svađama. Podele na proevropsku i evroskeptičnu Srbiju, na prozapadnu i prorusku, doprinosile su utisku o Srbiji kao faktoru nestabilnosti na Balkanu. Isto važi i za priču o „drugoj Srbiji”: pranje prljavog veša u inostranstvu ne pomaže imidžu Srbije u svetu.

Velika prepreka je i privatizacija diplomatije, odnosno to što su najvažniji srpski državnici gradili paralelni sistem komunikacije sa ključnim vladama u Evropi i u Vašingtonu. Na taj način je devalvirana i marginalizovana uloga ambasadora Srbije. Ranije su predsednik republike i predsednik vlade odvojeno komunicirali sa centrima svetske moći, a sada, kada ne postoji velika razlika između tih funkcije, i kada jedan čovek u suštini o svemu odlučuje, ništa se nije promenilo. Sa najvažnijim stranim vladama i dalje se vodi paralelna komunikacija direktno iz kabineta predsednika republike. To je štetno ne samo zbog toga što slabi institucije države i pokazuje njenu neozbiljnost nego i zato što netransparentnost tog načina komunikacije omogućava drugima da Srbiju tretiraju kao neku vrstu ,,banana republike”.Zato više niko ni ne obraća pažnju na to kakvi se ambasadori postavljaju u najvažnijim državama na Zapadu. Nije bitno ko je sposoban da bude ambasador, a ko nije, jer je uloga izaslanika simbolična i površinska u srpskom načinu komuniciranja sa svetom.

I Vašington i evropski centri moći veruju da se poruke iz Beograda šalju istovremeno na dva načina i sa dvema namenama. Postoji komunikacija namenjena javnoj upotrebi i domaćoj javnosti, dok su prave poruke usmerene samo ka Zapadu i šalju se preko paralelnih, privatizovanih kanala komunikacije. Vlast javno tvrdi da Srbija neće sebi „kupovati” mesto u EU po cenu priznanja nezavisnosti Kosova, ali privatnim putem u Brisel i Vašington šalje sasvim suprotne poruke. U ovim drugim porukama ulazak u EU je veći prioritet od Kosova i odbrane suvereniteta Srbije. Zato na Zapadu vlada zbunjenost zbog toga šta Srbija u stvari hoće, i šta očekuje od Zapada. Ta zbunjenost je rezultat nemoći srpskih političara i državnika da jasno definišu državne interese i politiku. To na Zapadu stvara izvesno nepoverenje prema srpskim političarima, koje održava u životu negativni imidž Srbije.

Zato se u negativnom svetlu katkad prikazuje i kada Srbija uradi ono što je Zapad od nje tražio: to se pre vidi kao uspeh politike uslovljavanja nego kao odlučnost vlasti u Srbiji (dobar primer za to je bilo hapšenja Karadžića). Zato na Zapadu misle da Srbija reaguje jedino na pritisak. Dok god ta politika uslovljavanja EU i Amerike traje nerealno je očekivati da će imidž Srbije da se popravi. U Beogradu kao da vlada uverenje: ako ih više ne budemo ljutili, ako uradimo i više od onog što od nas traže, bićemo prihvaćeni i ubedićemo ih da je njihova politika sve ove godine bila pogrešna i da nam je napravljena nepravda. Rezultat ovakve naivnosti je negativni imidž Srbije u svetu, a Srbija se sada nalazi u lošijoj poziciji, što se tiče odnosa sa EU i Amerikom nego pre godinu dana. Najnoviji primer takve komunikacije jeste odluka o prihvatanju ulaska Kosova u međunarodne finansijske institucije.

Nasleđe prošlosti nije dakle jedini problem Srbije u odnosima sa svetom. Loša slika se sve više dopunjava utiskom o jednoj neozbiljnoj i neodlučnoj državi.

Politički analitičar