Majka žrtve osnovala partiju
Фото ЕПА
Atina – „Majka Tempa”, kako su od železničke nesreće kod Larise nazivali Mariju Karistijanu, majku jedne od 57 žrtava, posle tri godine borbe za istinu i pravdu na čelu Udruženja porodica žrtava, ovaj put nastavlja kroz političke vode osnivanjem partije Nada za demokratiju.
Na osnivačkom skupu u Solunu, gde je emotivno govorila o mladim ljudima čiji se život ugasio u još nerazjašnjenom sudaru dva voza koji su se više od deset minuta kretali istim kolosekom, bilo je mnogo pristalica. Sala je bila pretesna da primi sve one koji su želeli da pokažu da podržavaju njenu odluku i veru u to da je pravda dostižna. Po strani je ostao onaj deo porodica žrtava i javnosti koji je proteklih meseci Mariju Karistijanu optuživao da je tragediju iskoristila za ličnu korist i političke poene. Iako je dugo negirala, ipak je na kraju osnovala partiju sa kojom iduće godine izlazi na izbore. Istinu zna samo ova majka koja je u železničkoj nesreći izgubila ćerku. Ova lekarka je postala moralni simbol bunta, borac za pravdu, odgovornost i rušenje sistema klijentelizma koji opterećuje zemlju. Zato njen pokret nezavisnih građana nije samo još jedna nova partija na grčkoj političkoj sceni, ona je rezultat dubokog nezadovoljstva u društvu, umora i nepoverenja građana, osećanja da institucije više ne daju prave odgovore. Ulazak Karistijanuove u politiku ima snažan emotivni naboj, što je razlog koji uznemirava tradicionalne stranke. Kao ni sa kim drugim, celokupna, pre svega politička javnost poslednjih meseci se bavila svakom njenom izjavom, posebno anketama koje su pokazivale da joj sve veći broj građana veruje.
Od sada se menja priroda njene uloge jer sada, kao politički akter, nekada „majka Tempa” više ne može da govori samo „u ime naroda”, već i da ponudi konkretni program. U osnivačkom govoru nije predstavila razrađen stranački program sa brojkama, budžetom ili konkretnim zakonskim predlozima, govorila je uglavnom deklarativno… Govorila je o pravdi i institucionalnoj odgovornosti, borbi protiv korupcije, distanciranju od klasične podele na levicu i desnicu u Grčkoj, potrebi kontrole svih javnih ugovora i većoj transparentnosti države, zaštiti radničkih prava, rekonstrukciji zdravstvenog sistema, nacionalnoj strategiji razvoja…
„Nismo mi profesionalni političari koji se boje da izgube svoja mesta, mi smo ljudi koji više nemaju čega da se plaše”, rekla je Karistijanuova. Buru emocija izazvala je njena poruka da je u ove tri godine od tragedije videla nešto što nikada neće zaboraviti, celu naciju, ljude kako plaču zajedno i, kako je rekla, „tada je shvatila da Grčka nije gotova, da živi kroz dušu svog naroda i da dok je tako, postoji prava nada”.
Opšti je utisak da pokret pokušava da se pozicionira ka političkom centru osloncem na porodice, mlađe birače, onaj deo naroda razočaranog tradicionalnim strankama. Prve analize ukazuju da ideološki, u ovom trenutku deluje kao nekakva mešavina antikorupcijskog pokreta, populističkog građanskog centra, socijalne države i vrlo naglašenog institucionalnog patriotizma… Model već viđen u evropskim zemljama, politički pokret nastao iz besa, tragedije ili dubokog nepoverenja u sistem. Pojava ovakve partije na grčkoj političkoj sceni, ali i za dve nedelje osnivanje nove partije Aleksisa Ciprasa, može da znači dodatno slabljenje tradicionalne opozicije, pre svega levog centra i protestnih stranaka, a moguće i odlivanje glasova i desnici i levici. Činjenica da građanski pokret Nada za demokratiju računa i na dobar deo emocija nacije može da još više podeli političku scenu i tragediju u Tempiju iz društvene traume pretvori u možda, čak, glavno političko pitanje na narednim izborima.
U praksi, sve će zavisiti od sposobnosti Karistijanuove da ovu snažnu moralnu energiju kojom trenutno raspolaže pretoči u politički program koji može da živi jer su ambicije da se učestvuje u upravljanju državom, u praksi drugačije samo od prostog prelaska sa moralnog simbola do stvaranja stvarne političke strukture.