Političko težište sveta danas je u Kini
Фото ЕПА
Desilo se neminovno. Političko težište sveta pomerilo se na istok – u Kinu. I po svoj prilici tamo će da ostane još izvesno vreme. Tačnije, dok se jug naše planete konačno ne oslobodi mračnog nasleđa kolonijalne prošlosti i ne počne da diše sopstvenim plućima. Teško da danas postoji sila koja bi aktuelne promene mogla da spreči. Više ni ratovi ne rešavaju nerešivo.
Ali okrenimo se aktuelnim događajima. Amerika i Rusija, nesporni glavni igrači 20. veka, shvatili su konačno svu moć Kine. Naravno, svaka na svoj način, i u skladu sa reperima koje im je nametnula prošlost. Lepa ili ružna, svejedno. Shvatili su da je najmnogoljudnija zemlja postala nezaobilazni faktor u tehnološkim, naučnim, bezbednosnim pitanjima. I da ju je, kao takvu, neophodno poštovati.
Odlazak u Peking prvog američkog predsednika Donalda Trampa, a potom i ruskog mu kolege Vladimira Putina, nije bilo tek čin uvažavanja. Bilo je to priznanje da je Kina nazamenjivi činilac svetske politike: od Kube i Venecuele, do Irana, Palestine, Tajvana... Naime, nema nikakve sumnje da će svako na ovoj planeti ko bude planirao bilo kakve „vojne izlete” na tuđu teritoriju morati u svojoj glavi prevashodno da raščisti kako će na to reagovati u kineskoj prestonici.
Rusija i Kina našle su zajednički jezik i podržale ideju „multipolarnog sveta”. Dominacija tzv. Zapada, funkcionalna za deo sveta koji sebe voli da naziva „savremenim”, pokazala je sve svoje slabosti kada se radi o onima koji taj Zapad hrane. Bilo prirodnim resursima, bilo jeftinom radnom snagom. Stavljajući šapu na globalne finansijske tokove i potčinjavajući ih američkom dolaru, stvarajući agresivne vojne strukture, preuzimajući na sebe ulogu vrhovnog sudije, SAD su, uz pomoć evropskih saveznika, dovele svet na ivicu propasti.
I dok je Tramp u Peking išao kako bi ispipao teren i proverio da li su mu aktuelne crvene linije dobro postavljene, Putin je imao mnogo konkretniji posao. Sa domaćinom je utvrdio neka pravila koja više deluju kao putokaz u budućnost. Ne samo Rusije i Kine, već kompletne ljudske zajednice.
U tom smislu dve zemlje su se obavezale da se međusobno pridržavaju nekih ključnih normi među kojima su: princip otvorenosti sveta za inkluzivnu i obostrano korisnu saradnju, princip nedeljive i jednake bezbednosti, demokratizacija međunarodnih odnosa i unapređenje sistema globalnog upravljanja, poštovanje raznolikosti svetskih civilizacija i njihovih vrednosti. Dakle upravo ono na šta i Zapad voli verbalno da se zaklinje, ali se od istog u praksi uporno distancira. U to svakako spada i sudbina već pomenutih nemirnih, ili nedefinisanih prostora kakav je ovaj balkanski.
Dešavanja u prošlom veku, a pogotovo sve ono kroz šta prolazimo u prvoj polovini ovog sadašnjeg, prikazuje nam svet u sasvim novim slikama. Stari kontinent pokazao je svu svoju istrošenost. Onaj „novi”, oličen prevashodno u Sjedinjenim Američkim Državama – nedopustivu nezrelost. A kao što smo već pomenuli, globalni balans se neumoljivo pomera.
Broj regionalnih i međuregionalnih udruženja je drastično povećan, a njihove aktivnosti pokrivaju sve oblasti međunarodnih odnosa – od politike i bezbednosti do ekonomije i humanitarne dimenzije – dok njihova uloga u svetskim poslovima stalno raste. Međusobna povezanost i međuzavisnost u svetu dostigli su nivo bez presedana u ljudskoj istoriji.
U takva vremena uplovljava čovečanstvo. Svako traži sopstveno mesto, zaklon od mogućih nevolja. To je i razlog da oni koji su na čelu najmoćnijih država stanu jedan naspram drugog, da se suoče i svako za sebe izvuče poneki zaključak koji se neće obavezno naći u tekstu zvaničnog saopštenja sa susreta.
I tu već ponešto dobija specifičnu težinu. Susret Sija sa Trampom definitivno nije nosio poruku jednaku onoj koju je nosio njegov susret sa Putinom. Ako Amerika i jeste u poziciji da može da se fizički odeli od ostatka sveta, Rusija i Kina to definitivno ne mogu. I ne žele..
Ali onda Evropa gubi svoj oslonac, gubi moćnog zapadnog zaštitnika, ostaje na cedilu. I o tome je bez sumnje bilo govora u Pekingu. Jer bez pažljivog tretiranja događaja na Starom kontinentu definitivno nije moguće nalaziti prava rešenja ni za zemlje tzv. Trećeg sveta. A upravo u njihovim rukama leži budućnost cele naše planete.
Kina je shvatila svoju ulogu u globalnoj politici i definitivno od nje neće odustati. Vremena nezavisnosti kakva je pripadala samo onima koji su mogli ratom da je obezbede, uveliko su za nama. Došlo je doba – međuzavisnosti. Neki su to već shvatili, nekima će biti potrebno još neko vreme. Ipak, promena je neminovna.