Političko težište sveta danas je u Kini

Slobodan Samardžija

25. 05. 2026. 15:15

Фото ЕПА

De­si­lo se ne­mi­nov­no. Po­li­tič­ko te­ži­šte sve­ta po­me­ri­lo se na is­tok – u Ki­nu. I po svoj pri­li­ci ta­mo će da osta­ne još iz­ve­sno vre­me. Tač­ni­je, dok se jug na­še pla­ne­te ko­nač­no ne oslo­bo­di mrač­nog na­sle­đa ko­lo­ni­jal­ne pro­šlo­sti i ne poč­ne da di­še sop­stve­nim plu­ći­ma. Te­ško da da­nas po­sto­ji si­la ko­ja bi ak­tu­el­ne pro­me­ne mo­gla da spre­či. Vi­še ni ra­to­vi ne re­ša­va­ju ne­re­ši­vo.

Ali okre­ni­mo se ak­tu­el­nim do­ga­đa­ji­ma. Ame­ri­ka i Ru­si­ja, ne­spor­ni glav­ni igra­či 20. ve­ka, shva­ti­li su ko­nač­no svu moć Ki­ne. Na­rav­no, sva­ka na svoj na­čin, i u skla­du sa re­pe­ri­ma ko­je im je na­met­nu­la pro­šlost. Le­pa ili ru­žna, sve­jed­no. Shva­ti­li su da je naj­mno­go­ljud­ni­ja ze­mlja po­sta­la ne­za­o­bi­la­zni fak­tor u teh­no­lo­škim, na­uč­nim, bez­bed­no­snim pi­ta­nji­ma. I da ju je, kao ta­kvu, neo­p­hod­no po­što­va­ti.

Od­la­zak u Pe­king pr­vog ame­rič­kog pred­sed­ni­ka Do­nal­da Tram­pa, a po­tom i ru­skog mu ko­le­ge Vla­di­mi­ra Pu­ti­na, ni­je bi­lo tek čin uva­ža­va­nja. Bi­lo je to pri­zna­nje da je Ki­na na­za­me­nji­vi či­ni­lac svet­ske po­li­ti­ke: od Ku­be i Ve­ne­cu­e­le, do Ira­na, Pa­le­sti­ne, Taj­va­na... Na­i­me, ne­ma ni­ka­kve sum­nje da će sva­ko na ovoj pla­ne­ti ko bu­de pla­ni­rao bi­lo ka­kve „voj­ne iz­le­te” na tu­đu te­ri­to­ri­ju mo­ra­ti u svo­joj gla­vi pre­vas­hod­no da raš­či­sti ka­ko će na to re­a­go­va­ti u ki­ne­skoj pre­sto­ni­ci.

Ru­si­ja i Ki­na na­šle su za­jed­nič­ki je­zik i po­dr­ža­le ide­ju „mul­ti­po­lar­nog sve­ta”. Do­mi­na­ci­ja tzv. Za­pa­da, funk­ci­o­nal­na za deo sve­ta ko­ji se­be vo­li da na­zi­va „sa­vre­me­nim”, po­ka­za­la je sve svo­je sla­bo­sti ka­da se ra­di o oni­ma ko­ji taj Za­pad hra­ne. Bi­lo pri­rod­nim re­sur­si­ma, bi­lo jef­ti­nom rad­nom sna­gom. Sta­vlja­ju­ći ša­pu na glo­bal­ne fi­nan­sij­ske to­ko­ve i pot­či­nja­va­ju­ći ih ame­rič­kom do­la­ru, stva­ra­ju­ći agre­siv­ne voj­ne struk­tu­re, pre­u­zi­ma­ju­ći na se­be ulo­gu vr­hov­nog su­di­je, SAD su, uz po­moć evrop­skih sa­ve­zni­ka, do­ve­le svet na ivi­cu pro­pa­sti.

I dok je Tramp u Pe­king išao ka­ko bi is­pi­pao te­ren i pro­ve­rio da li su mu ak­tu­el­ne cr­ve­ne li­ni­je do­bro po­sta­vlje­ne, Pu­tin je imao mno­go kon­kret­ni­ji po­sao. Sa do­ma­ći­nom je utvr­dio ne­ka pra­vi­la ko­ja vi­še de­lu­ju kao pu­to­kaz u bu­duć­nost. Ne sa­mo Ru­si­je i Ki­ne, već kom­plet­ne ljud­ske za­jed­ni­ce.

U tom smi­slu dve ze­mlje su se oba­ve­za­le da se me­đu­sob­no pri­dr­ža­va­ju ne­kih ključ­nih nor­mi me­đu ko­ji­ma su: prin­cip otvo­re­no­sti sve­ta za in­klu­ziv­nu i obo­stra­no ko­ri­snu sa­rad­nju, prin­cip ne­de­lji­ve i jed­na­ke bez­bed­no­sti, de­mo­kra­ti­za­ci­ja me­đu­na­rod­nih od­no­sa i una­pre­đe­nje si­ste­ma glo­bal­nog upra­vlja­nja, po­što­va­nje ra­zno­li­ko­sti svet­skih ci­vi­li­za­ci­ja i nji­ho­vih vred­no­sti. Da­kle upra­vo ono na šta i Za­pad vo­li ver­bal­no da se za­kli­nje, ali se od istog u prak­si upor­no dis­tan­ci­ra. U to sva­ka­ko spa­da i sud­bi­na već po­me­nu­tih ne­mir­nih, ili ne­de­fi­ni­sa­nih pro­sto­ra ka­kav je ovaj bal­kan­ski.

De­ša­va­nja u pro­šlom ve­ku, a po­go­to­vo sve ono kroz šta pro­la­zi­mo u pr­voj po­lo­vi­ni ovog sa­da­šnjeg, pri­ka­zu­je nam svet u sa­svim no­vim sli­ka­ma. Sta­ri kon­ti­nent po­ka­zao je svu svo­ju is­tro­še­nost. Onaj „no­vi”, oli­čen pre­vas­hod­no u Sje­di­nje­nim Ame­rič­kim Dr­ža­va­ma – ne­do­pu­sti­vu ne­zre­lost. A kao što smo već po­me­nu­li, glo­bal­ni ba­lans se ne­u­mo­lji­vo po­me­ra.

Broj re­gi­o­nal­nih i me­đu­re­gi­o­nal­nih udru­že­nja je dra­stič­no po­ve­ćan, a nji­ho­ve ak­tiv­no­sti po­kri­va­ju sve obla­sti me­đu­na­rod­nih od­no­sa – od po­li­ti­ke i bez­bed­no­sti do eko­no­mi­je i hu­ma­ni­tar­ne di­men­zi­je – dok nji­ho­va ulo­ga u svet­skim po­slo­vi­ma stal­no ra­ste. Me­đu­sob­na po­ve­za­nost i me­đu­za­vi­snost u sve­tu do­sti­gli su ni­vo bez pre­se­da­na u ljud­skoj isto­ri­ji.

U ta­kva vre­me­na uplo­vlja­va čo­ve­čan­stvo. Sva­ko tra­ži sop­stve­no me­sto, za­klon od mo­gu­ćih ne­vo­lja. To je i raz­log da oni ko­ji su na če­lu naj­moć­ni­jih dr­ža­va sta­nu je­dan na­spram dru­gog, da se su­o­če i sva­ko za se­be iz­vu­če po­ne­ki za­klju­čak ko­ji se ne­će oba­ve­zno na­ći u tek­stu zva­nič­nog sa­op­šte­nja sa su­sre­ta.

I tu već po­ne­što do­bi­ja spe­ci­fič­nu te­ži­nu. Su­sret Si­ja sa Tram­pom de­fi­ni­tiv­no ni­je no­sio po­ru­ku jed­na­ku onoj ko­ju je no­sio nje­gov su­sret sa Pu­ti­nom. Ako Ame­ri­ka i je­ste u po­zi­ci­ji da mo­že da se fi­zič­ki ode­li od ostat­ka sve­ta, Ru­si­ja i Ki­na to de­fi­ni­tiv­no ne mo­gu. I ne že­le..

Ali on­da Evro­pa gu­bi svoj oslo­nac, gu­bi moć­nog za­pad­nog za­štit­ni­ka, osta­je na ce­di­lu. I o to­me je bez sum­nje bi­lo go­vo­ra u Pe­kin­gu. Jer bez pa­žlji­vog tre­ti­ra­nja do­ga­đa­ja na Sta­rom kon­ti­nen­tu de­fi­ni­tiv­no ni­je mo­gu­će na­la­zi­ti pra­va re­še­nja ni za ze­mlje tzv. Tre­ćeg sve­ta. A upra­vo u nji­ho­vim ru­ka­ma le­ži bu­duć­nost ce­le na­še pla­ne­te.

Ki­na je shva­ti­la svo­ju ulo­gu u glo­bal­noj po­li­ti­ci i de­fi­ni­tiv­no od nje ne­će od­u­sta­ti. Vre­me­na ne­za­vi­sno­sti ka­kva je pri­pa­da­la sa­mo oni­ma ko­ji su mo­gli ra­tom da je obez­be­de, uve­li­ko su za na­ma. Do­šlo je do­ba – me­đu­za­vi­sno­sti. Ne­ki su to već shva­ti­li, ne­ki­ma će bi­ti po­treb­no još ne­ko vre­me. Ipak, pro­me­na je ne­mi­nov­na.