Za­pad­na voj­na ali­jan­sa tra­ži svr­hu op­stan­ka

Slobodan Samardžija

01. 06. 2026. 15:15

Фото НАТО

Se­ver­no­a­tlant­ski voj­ni sa­vez – NA­TO – na­šao se pred naj­ve­ćim iza­zo­vom još od vre­me­na na­stan­ka, dav­ne 1949. Ali taj iza­zov ni­je pro­u­zro­ko­van onim što je do­ve­lo do nje­go­vog for­mi­ra­nja. Na­pro­tiv, ali­jan­si pre­ti to što vi­še ne­ma ja­sno de­fi­ni­sa­nog pro­tiv­ni­ka. Ru­si­ja, ne­ka­da­šnji So­vjet­ski Sa­vez, to­kom pro­te­klih de­ce­ni­ja, ni na ko­ji na­čin ni­je po­ka­za­la agre­siv­nost pre­ma bi­lo ko­joj čla­ni­ci ovog sa­ve­za. Na­pro­tiv, dr­ža­la se su­zdr­ža­no. Pa ipak, pro­gla­še­na je – glav­nim pro­tiv­ni­kom. I osta­la to do da­nas.

Vre­me­na su se pro­me­ni­la. SAD kao neo­spor­ni li­der NA­TO-a, i nje­gov glav­ni snab­de­vač rat­nom teh­ni­kom, svo­je voj­ne pla­no­ve pre­u­sme­ri­le su na dru­ge pro­sto­re, pre svih na Da­le­ki is­tok, na Ki­nu. Ma­da i Ru­si­ja svo­jim ve­ćim de­lom pri­pa­da po­me­nu­tim pre­de­li­ma. To se ogle­da­lo u upor­nim po­ku­ša­ji­ma Ame­ri­ka­na­ca da ta­mo­šnje dr­ža­ve sta­ve pod svo­ju kon­tro­lu. Ali, uza­lud. Ra­to­vi u Ko­re­ji, Vi­jet­na­mu, Av­ga­ni­sta­nu pre­tvo­ri­li su se u pra­vi fi­ja­sko. Ge­ne­ra­li­ma i ad­mi­ra­li­ma ko­ji se­de u Pen­ta­go­nu pre­o­sta­lo je tek da me­đu so­bom de­le zve­zdi­ce za či­no­ve. Na te­re­nu, ma­lo šta se pro­me­ni­lo.

Evro­plja­ni ko­ji su u tim vre­me­ni­ma ne­ka­ko osta­ja­li po stra­ni, tek ša­lju­ći po­ne­kog voj­ni­ka na tu­đa bo­ji­šta, ni­su ima­li pri­med­bi. Ali, ot­ka­ko je po­čeo su­kob u Ukra­ji­ni (2022) i ha­os se pri­bli­žio ne­ka­da­šnjoj li­ni­ji raz­dva­ja­nja dva sve­ta – za­pad­nog i is­toč­nog – po­če­li su da stra­hu­ju. Ve­li­ka Bri­ta­ni­ja, i po­je­di­ne ze­mlje Skan­di­na­vi­je i Bal­ti­ka na­či­ni­le su pr­vi ko­rak i po­če­le sa stva­ra­njem sop­stve­nih lo­kal­nih voj­nih sa­ve­za, bez do­di­ra sa NA­TO-om.

Ta­ko po­sma­tra­no, za­pad­ni voj­ni sa­vez za­i­sta je iz­gu­bio raz­log za po­sto­ja­nje. Ali to ne zna­či da su i bri­ge ne­sta­le. Na­pro­tiv, sa­mo su pro­me­ni­le svo­ju su­šti­nu. Ne­ka­da­šnju spolj­nu opa­snost na­sle­di­la je – unu­tra­šnja. Ona iz­ra­že­na u po­vrat­ku eks­trem­nih po­li­ti­ka, ne­za­u­sta­vi­vom pri­li­vu do­đo­ša sa svih svet­skih me­ri­di­ja­na, po­ku­ša­ji­ma re­ha­bi­li­ta­ci­je po­be­đe­nih dru­štve­nih si­ste­ma, po­put na­ci­stič­kog... Za­jed­nič­ka bor­ba pro­tiv sve­ga na­ve­de­nog, pa ako za­tre­ba i uz po­moć voj­ske, bi­će, de­fi­ni­tiv­no, neo­p­hod­na.

Ali ka­ko obez­be­di­ti no­vo za­jed­ni­štvo ka­da u Evro­pi i da­lje ni­su svi jed­na­ki? Po­sle­di­ce po­de­le na­šeg kon­ti­nen­ta po okon­ča­nju Dru­gog svet­skog ra­ta još uvek su tu. Uosta­lom, su­ko­bi na Bal­ka­nu pred kraj pro­šlog ve­ka, pa i ovaj ak­tu­el­ni u Ukra­ji­ni naj­u­pe­ča­tlji­vi­ji su do­kaz da ni­su svi jed­na­ko za­do­volj­ni.

Kao što re­ko­smo, ve­ći­na dr­ža­va po­no­vo je sta­vlje­na pred di­le­mu – ka­ko se, i od ko­ga bra­ni­ti. I ko­li­ko bi sve to ko­šta­lo? Lju­di sprem­nih da da­ju ži­vot za slo­bo­du svo­je otadž­bi­ne još bi se i na­šlo. Ali či­me da je bra­ne, go­lim ru­ka­ma, mot­ka­ma, prać­ka­ma…? Ne­ma sva­ka evrop­ska dr­ža­va sop­stve­nu pro­iz­vod­nju oruž­ja. Šta­vi­še, i oni ko­ji su već uve­li­ko u tom po­slu, po­je­di­ne kom­po­nen­te, pa i ključ­ne, na­ba­vlja­ju od dru­gih. Mo­žda čak i od onih pro­tiv ko­jih mi­sle da će mo­ra­ti da ra­tu­ju…

Ne­dav­no je Ukra­ji­na na zdru­že­noj voj­noj ve­žbi ne­kih od ze­ma­lja NA­TO vr­lo upe­ča­tlji­vo pri­ka­za­la moć svo­jih dro­no­va. Oče­vi­ci su bi­li pro­sto šo­ki­ra­ni ubi­tač­nom pre­ci­zno­šću istih. Ali u sva­kom od dro­no­va bi­lo je kon­struk­ci­o­nih ele­me­na­ta ne­u­kra­jin­skog po­re­kla. Dru­gim re­či­ma, ni­je mo­gu­će u pot­pu­no­sti se odvo­ji­ti od sve­ta, pa čak ni od naj­bli­že oko­li­ne.

To je raz­log što je i na­ja­vlje­ni sa­sta­nak mi­ni­sta­ra od­bra­ne NA­TO u Šved­skoj, kao pri­pre­ma za ozbilj­ni­ji sa­mit u ju­lu me­se­cu u An­ka­ri, pri­vu­kao ne ma­lu pa­žnju jav­no­sti. Mno­gi ve­ru­ju da se ne ra­di tek o for­mal­nom sa­mi­tu, već o ne­dvo­smi­sle­nom pri­zna­nju da na­stu­pa no­vo do­ba, ta­kvo u ko­me će sva­ko mo­ra­ti da se osla­nja na sop­stve­ne mo­guć­no­sti. To se od­no­si i na naj­ja­če: Ne­mač­ku, Fran­cu­sku, Ve­li­ku Bri­ta­ni­ju… Mo­žda zbog sve­ga na­ve­de­nog po­je­di­ni ana­li­ti­ča­ri na­red­ni pe­ri­od sma­tra­ju naj­o­pa­sni­jim još od vre­me­na ve­li­kih ra­to­va.

Ni­je ma­la di­le­ma ka­ko će se po­na­ša­ti po­je­di­ne, ta­ko ne­za­vi­sne, ar­mi­je. Ja­sno je da će oni ko­ji su i u ra­ni­jim ra­to­vi­ma po­ka­zi­va­li šta mo­gu, na sve na­či­ne na­sto­ja­ti da oču­va­ju pret­hod­ni imidž. To se pre­vas­hod­no od­no­si na Ve­li­ku Bri­ta­ni­ju, Fran­cu­sku i Ne­mač­ku. A pod­se­ti­mo, dok su se pr­ve dve (pre sve­ga za­hva­lju­ju­ći an­ga­žo­va­nju Ame­ri­ka­na­ca i SSSR-a) oven­ča­le sla­vom po­bed­ni­ka, tre­ća je mo­ra­la da is­tr­pi po­ni­že­nja po­ra­že­nog. A te stva­ri se ne za­bo­ra­vlja­ju tek ta­ko.

Ka­ko pre­no­se „Arap­ske no­vo­sti”, NA­TO je udar­na ba­za za su­ko­be ko­je Evro­pa ni­je bi­ra­la, pro­tiv pro­tiv­ni­ka ko­ji ni­su uvek nje­ni, i u in­te­re­su glo­bal­nih am­bi­ci­ja jed­ne si­le či­ji se in­te­re­si i vred­no­sti sve vi­še raz­li­ku­ju od evrop­skih. Evrop­ski li­de­ri su uvek raz­u­me­li da je NA­TO sa­vez ne­rav­no­prav­nih stra­na, ali su na to pri­sta­li u za­me­nu za bez­bed­no­sne ga­ran­ci­je. Do­šlo je vre­me za dru­ga­či­je raz­mi­šlja­nje.