Ja sam tu da stavim šlem na glavu i uletim u vatru

Politika onlajn

02. 06. 2026. 07:30

Фото Лична архива

No­vi Sad – Va­tro­ga­sni po­sao je­ste tim­ski rad, ali se u nje­mu po­ne­kad po­seb­nim pod­vi­gom iz­dvo­ji po­je­di­nac, po­put mla­dog no­vo­sad­skog va­tro­ga­sca Og­nje­na Bo­ško­vi­ća, ko­ji je ove go­di­ne, me­đu hi­lja­da­ma svo­jih ko­le­ga u Sr­bi­ji, od­li­ko­van za is­ka­za­nu hra­brost. Za to je upra­vo do­bio bron­za­nu me­da­lju Mi­ni­star­stva unu­tra­šnjih po­slo­va Sr­bi­je, ko­ja mu je uru­če­na pre­kju­če na sve­ča­no­sti po­vo­dom Da­na MUP-a.

Sa svo­jih 30 go­di­na ži­vo­ta, Og­njen Bo­ško­vić je u ka­te­go­ri­ji mla­dih u na­šem dru­štvu, a ta­ko­đe je deo mla­đe mom­ča­di u Va­tro­ga­sno-spa­si­lač­koj bri­ga­di u No­vom Sa­du pri MUP-u, gde je za­po­slen i ko­joj su pu­ne ru­ke po­sla na ga­še­nju po­ža­ra i u teh­nič­kim in­ter­ven­ci­ja­ma.

Og­nje­no­ve sta­ri­je i is­ku­sni­je ko­le­ge, uz ko­je je on učio i sta­sa­va u za­jed­nič­kom po­zi­vu, sa­da ga re­dom zo­vu i če­sti­ta­ju na me­da­lji. Za njih je on od mi­lja Bo­škić, ka­ko ga po­zna­ju u no­vo­sad­skoj bri­ga­di, ma­da taj de­mi­nu­tiv sa­mo do­ne­kle sto­ji u dvo­me­tar­skoj po­ja­vi ovog No­vo­sa­đa­ni­na, ko­me je, po­red va­tro­ga­stva, lju­bav i ko­šar­ka.

„Svi me sa­da zo­vu i če­sti­ta­ju, i va­tro­ga­sci i še­fo­vi, ali ni­sam ja taj tip da mi la­ko pad­ne ta­kva vr­sta po­pu­lar­no­sti, ma­da je­ste me­da­lja pod­strek i da­je sa­mo­po­u­zda­nje. Ja sam tu da sta­vim šlem na gla­vu i ule­tim u va­tru i dim”, ka­že za naš list na­gra­đe­ni va­tro­ga­sac-spa­si­lac, ko­ji je i naj­mla­đi me­đu ovo­go­di­šnjim la­u­re­a­ti­ma.

Me­da­lju tre­ćeg ste­pe­na za is­ka­za­nu hra­brost do­bio je za spa­sa­va­nje že­ne iz sta­na ko­ji je go­reo u apri­lu u No­vom Sa­du. Se­ća se da je to bi­lo oko Us­kr­sa, ka­da je oko pet sa­ti uju­tro bri­ga­da pri­mi­la do­ja­vu da se di­mi u sta­nu na de­ve­tom spra­tu zgra­de na Li­ma­nu, kod fa­kul­te­ta.

„Kom­ši­je su bi­le ta­mo i re­kle su nam da ima ne­kog unu­tra, ali je stan bio za­klju­čan. Raz­va­li­li smo vra­ta i od­mah kre­nu­li u pre­tra­gu kroz gu­sti dim. Na kre­ve­tu smo na­pi­pa­li oso­bu ko­ja je le­ža­la i ve­ro­vat­no od tog di­ma bi­la u ne­sve­sti. Iz­va­di­li smo je oda­tle, do­šla je Hit­na po­moć i že­na je pre­ži­ve­la”, pam­ti Bo­ško­vić ovu in­ter­ven­ci­ju.

Ob­ja­šnja­va da za po­ža­re kod sta­no­va na vi­si­ni na te­ren iz­la­ze tri vo­zi­la – sa le­stva­ma, na­val­no i pra­te­će, uz de­se­tak pri­pad­ni­ka bri­ga­de, a da je on u po­me­nu­tom slu­ča­ju bio me­đu pr­vi­ma ko­ji je do­speo do ugro­že­ne oso­be. To su mo­men­ti kad čo­ve­ku „pro­ra­di” adre­na­lin, a taj ljud­ski me­ha­ni­zam nje­mu lič­no, ka­ko na­vo­di, uči­ni do­bro.

„Adre­na­lin me­ne vi­še smi­ri, ne­go što uz­ne­mi­ri. Ta­kav je ose­ćaj. U tim tre­nu­ci­ma pri­o­ri­tet je da se ugro­že­na oso­ba bu­kval­no iš­ču­pa iz va­tre i di­ma. Do­za opre­za kod va­tro­ga­sca, ipak, mo­ra da po­sto­ji. Svi smo mi na ne­ki na­čin raz­li­či­ti, dru­ga­či­je re­a­gu­je­mo, a sva­ka­ko pot­po­ma­že­mo jed­ni dru­ge jer je uvek ne­ko ma­lo bo­lji u ne­če­mu što ra­di, ali svi u po­žar idu kao je­dan”, pri­ča no­vo­sad­ski va­tro­ga­sac.

Ni­je bi­lo po­seb­nih okol­no­sti ka­da je on sa 25 go­di­na ži­vo­ta po­čeo da ra­di va­tro­ga­sni po­sao, ali ka­že da ga je u me­đu­vre­me­nu ve­o­ma za­vo­leo.

„Ni­je­dan po­žar ni­je isti i na ne­ki na­čin je iza­zov uhva­ti­ti se sa nji­me uko­štac. Kad ura­diš ne­što do­bro, to ne­ma ce­nu, neo­pi­si­vo je le­po. Do­bar je ose­ćaj da spa­siš ne­ko­me ži­vot”, ka­že.

Ve­ru­je da će u po­slu ko­jim se ba­vi za­sad pet go­di­na osta­ti i u bu­duć­no­sti, ka­da za­snu­je svo­ju po­ro­di­cu. Sa­da je u po­čet­nom či­nu mla­đeg vod­ni­ka, a sle­de­ći je­ste čin vod­ni­ka va­tro­ga­sca-spa­si­o­ca, me­đu­tim, Og­nje­no­va am­bi­ci­ja, ka­ko na­vo­di, je­ste da u bu­duć­no­sti vo­di tim lju­di ko­ji sa njim de­le ose­ćaj za ovaj ple­me­nit i hu­man po­ziv.