Izrael po srpskoj meri

04. 06. 2026. 20:00

(ЕПА/С.А.)

Mno­go se pi­še i go­vo­ri o sko­ra­šnjim pri­me­ri­ma pri­bli­ža­va­nja Sr­bi­je Izra­e­lu. I, na­ža­lost, pre­te­žno se (pre)oštro i zlu­ra­do kri­ti­ku­je ovo ak­tu­el­no pri­bli­ža­va­nje na­še dve ze­mlje: kon­kret­no Vu­či­ća i Ne­tan­ja­hua.

Pa se po­mi­nju op­tu­žbe jed­nog de­la za­pad­nih le­vi­ča­ra (fi­nan­si­ra­nih, pre­te­žno, od mi­li­jar­de­ra po­put So­ro­sa) da je izra­el­ska vla­da – „de­sni­čar­ska”, a ci­vil­ne žr­tve u po­ja­su Ga­ze – „pri­mer ge­no­ci­da” za ko­ji su od­go­vor­ni is­klju­či­vo Ben­ja­min Ne­tan­ja­hu i krug nje­mu naj­bli­žih sa­rad­ni­ka.

Kri­vi­ca Ha­ma­sa i onih ko­ji su ga po­ma­ga­li i po­dr­ža­va­li za rat na Bli­skom is­to­ku u ovom mo­de­lu jav­nog su­da uop­šte se ne po­mi­nje. Ili se re­la­ti­vi­zu­je i mi­ni­ma­li­zu­je, na oči­gle­dan i be­sra­man na­čin.

Ne­ću pre­vi­še vre­me­na tro­ši­ti da na­gla­sim šta sve Sr­bi­ja do­bi­ja (a tek šta po­ten­ci­jal­no mo­že da do­bi­je) ova­kvim pri­bli­ža­va­njem, pa ću po­me­nu­ti sa­mo da ta­ko prak­tič­no ostva­ru­je­mo naj­bo­lju mo­gu­ću po­dr­šku u di­ja­lo­gu sa moć­nom Ame­ri­kom i u ve­zi sa sta­tu­som Ko­so­va i Me­to­hi­je i kad je reč o sud­bi­ni Re­pu­bli­ke Srp­ske (o tret­ma­nu „de­ša­va­nja u Sre­bre­ni­ci” da i ne go­vo­ri­mo).

Ma­lo li je?

Ta­ko ne­če­mu smo već pri­su­stvo­va­li, na­ža­lost, kad je reč o iz­daj­nič­kom pe­to­ko­lo­na­škom za­u­sta­vlja­nju grad­nje Tram­po­ve ku­le u cen­tru Be­o­gra­da i za­u­sta­vlja­nju neo­če­ki­va­nog sna­že­nja na­ših ve­za s vla­šću u Va­šing­to­nu.

Ta upor­na bez­ob­zir­nost i ge­o­po­li­tič­ko sle­pi­lo po­ti­ču od ov­da­šnjeg upor­nog in­si­sti­ra­nja na (la­žnoj) „objek­tiv­no­sti” na­še čar­šij­ske pa­tri­ot­ske jav­no­sti i nje­nog ap­strakt­nog sa­o­se­ća­nja sa „žr­tva­ma im­pe­ri­ja­li­stič­ke agre­si­je”, bez trun­ke em­pa­ti­je pre­ma re­al­nim na­ci­o­nal­nim in­te­re­si­ma Sr­bi­je i či­ta­vog srp­skog na­ro­da.

Pa se ta­ko opet igra­mo one smr­to­no­sne mar­tov­ske igri­ce („Bo­lje grob ne­go rob”), ko­ja nas je ko­šta­la vi­še od mi­li­on ži­vo­ta sa­mo u Dru­gom svet­skom ra­tu.

To glu­pi­ča­sto be­ža­nje od re­al­no­sti ka ad­mi­ni­stra­tiv­nim i mo­ra­li­stič­kim fi­ne­sa­ma kva­zi­o­bjek­tiv­nog i pse­u­do­i­de­a­li­stič­kog pri­stu­pa sop­stve­noj sud­bi­ni, sva­ki put nas iz­no­va kob­no nad­no­si nad pro­va­li­ju ko­nač­ne i traj­ne pro­pa­sti (pa i bri­sa­nja s isto­rij­ske ma­pe).

Pa je, eto, vre­me i pri­li­ka da to ma­kar ovog pu­ta iz­beg­ne­mo, da Sr­bi­ja ne bi sta­la (ka­ko to jav­no pri­želj­ku­ju na­ši unu­tra­šnji ne­pri­ja­te­lji), pa za­tim i ne­sta­la. Ne na par ve­ko­va, kao ne­kad, već za­u­vek…

Pod­se­ti­mo se, Izra­el se pr­vi put na­la­zi na op­tu­že­nič­koj klu­pi ve­ćeg de­la Za­pa­da, istog onog ko­ji nas je za­si­pao, na­iz­me­nič­no, kle­ve­ta­ma i bom­ba­ma u ra­znim si­tu­a­ci­ja­ma to­kom po­sled­njih 85 go­di­na. I vi­še se ni­ko ne gu­ra za dru­že­nje i sa­rad­nju s ovom neo­bič­nom dr­ža­vom, ma­lim i pr­ko­snim ostr­vom usred pre­te­ćeg isla­mi­stič­kog, arap­skog oke­a­na.

Mi­lo­rad Do­dik je pre ne­kog vre­me­na ose­tio pri­li­ku i tre­nu­tak za no­vi ta­las sa­rad­nje s izra­el­skim zva­nič­ni­ci­ma (za­po­če­te to­kom ra­ta za op­sta­nak Sr­ba na ovim pro­sto­ri­ma), a sa­da je i Sr­bi­ja sme­lo kre­nu­la u istom sme­ru, i to ko­ra­ci­ma od se­dam mi­lja. I kad je reč o na­o­ru­ža­nju i bez­bed­no­snoj sa­rad­nji, i kad je reč o vi­so­koj teh­no­lo­gi­ji i me­to­da­ma pri­vred­ne ob­no­ve i ja­ča­nja, i kad je u pi­ta­nju in­si­sti­ra­nje na pa­tri­ot­skom me­to­du u pro­sve­ti i kul­tur­noj po­li­ti­ci ze­mlje, i kad je reč o ukup­nom sa­ve­zni­štvu po ra­znim osno­va­ma iz­me­đu mu­če­nič­kih žr­ta­va Ho­lo­ka­u­sta i sr­bi­ci­da u ge­no­cid­nom mah­ni­ta­nju Ne­mač­ke i nje­nih sa­ve­zni­ka u po­sled­njem svet­skom ra­tu… mi smo na­pro­sto ide­al­ni part­ne­ri i po­želj­ni sa­ve­zni­ci, ka­ko sa­da, ta­ko i u bu­duć­no­sti.

Do­volj­no je sa­mo da pre­sta­ne­mo da se po­na­ša­mo kao (le­vi­čar­ska) „prin­ce­za na zr­nu gra­ška” i da, ume­sto pri­če o to­me „ko je za šta kriv u svet­skoj po­li­ti­ci”, poč­ne­mo da raz­mi­šlja­mo lo­gi­kom „šta je do­bro za Sr­bi­ju i srp­ski na­rod”, lo­gi­kom na­ših na­ci­o­nal­nih i dr­žav­nih in­te­re­sa. I od­mah će nam sve bi­ti ja­sno, do po­sled­njeg de­ta­lja i naj­ma­nje sit­ni­ce.

*Re­di­telj

Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek uređivačku politiku lista