Nepodnošljiva lakoća optuživanja i osuđivanja

04. 06. 2026. 19:00

(принтскрин)

Bla­go­slov ko­ji Sr­bi­ji i srp­skom na­ro­du do­no­si po­jas Pre­sve­te Bo­go­ro­di­ce pod­sti­če nas na pro­mi­šlja­nje o hri­šćan­skim uče­nji­ma. Mu­drost „Ne su­di da ti ne bu­de su­đe­no” spa­da u red naj­ve­ćih hri­šćan­skih vr­li­na.

Jed­na od glav­nih te­ko­vi­na sa­vre­me­nih dru­štve­nih pro­ce­sa je­ste po­vr­šnost, iz ko­je ne­po­sred­no pro­is­ti­ču mno­ge štet­ne po­ja­ve. Me­đu nji­ma se po­seb­no is­ti­ču dve ko­je si­stem­ski uru­ša­va­ju me­đu­ljud­ske od­no­se u sva­kom dru­štvu – op­tu­ži­va­nje i osu­đi­va­nje. Kad se ove po­ja­ve, ko­ji­ma smo svi sklo­ni, po­ve­žu s de­lo­va­njem jed­nog de­la jav­no­sti u ko­jem je uobi­ča­je­no da se lič­ni uti­sci i mi­šlje­nja na­me­ću kao ap­so­lut­na isti­na, na­sta­je ra­za­ra­ju­ći amal­gam s du­go­roč­nim po­sle­di­ca­ma.

Ne­dav­no smo ima­li pri­li­ku da se su­o­či­mo s la­ko­mi­sle­nim op­tu­žba­ma i osu­da­ma na ra­čun Sve­tog ar­hi­je­rej­skog sa­bo­ra Srp­ske pra­vo­slav­ne cr­kve po­vo­dom raz­re­še­nja Nje­go­vog vi­so­ko­pre­o­sve­šten­stva mi­tro­po­li­ta g. Ju­sti­na od da­ljeg upra­vlja­nja Epar­hi­jom žič­kom.

Sa­mo na osno­vu uti­sa­ka po­je­di­nih ver­skih ana­li­ti­ča­ra u opo­zi­ci­o­nom okru­že­nju, pro­ši­ri­la se osu­da Cr­kve za na­vod­ni re­van­ši­zam, uz tvrd­nju da se od­lu­ka o raz­re­še­nju spro­vo­di zbog po­dr­ške ko­ju je mi­tro­po­lit Ju­stin pru­žio po­kre­tu stu­de­na­ta u blo­ka­di. Ne ula­ze­ći u de­ta­lje ta­kvog po­stup­ka Sa­bo­ra SPC, la­ko se mo­že uoči­ti ne­lo­gič­nost ove osu­de. Po­sto­je naj­ma­nje dve op­šte­po­zna­te či­nje­ni­ce ko­je uka­zu­ju na ne­lo­gič­nost i zlo­na­mer­nost ta­kvih tvrd­nji:

1. Po­red mi­tro­po­li­ta Ju­sti­na, još ne­ko­li­ko vla­di­ka je pru­ža­lo od­re­đe­nu jav­nu po­dr­šku stu­den­ti­ma u blo­ka­di, ipak ne vi­di­mo da sno­se ika­kve po­sle­di­ce zbog to­ga.

2. Čak ni oni sve­šte­ni­ci ko­ji su jav­no po­dr­ža­va­li i po­dr­ža­va­ju ak­tiv­no­sti stu­de­na­ta u blo­ka­di (ili ima­ju čla­no­ve naj­u­že po­ro­di­ce ko­ji ak­tiv­no uče­stvu­ju u nji­ho­vim ak­ci­ja­ma) ne­ma­ju ni­ka­kve po­sle­di­ce. Ve­o­ma ma­li broj njih je pre­me­šten ili raz­re­šen pa­ro­hij­ske du­žno­sti, ali to se de­ša­va­lo i po­je­di­nim sve­šte­ni­ci­ma ko­ji ni­su po­dr­ža­va­li stu­den­te. Ta­kva prak­sa, oči­gled­no, ne­ma ve­ze s od­no­som po­je­di­nih pri­pad­ni­ka Cr­kve pre­ma stu­den­ti­ma u blo­ka­di, već sa sa­svim dru­gim, unu­tra­šnjim raz­lo­zi­ma.

Da za­i­sta po­sto­ji ne­ka­kva ne­pri­lič­na spre­ga Cr­kve i vla­da­ju­ćih struk­tu­ra pre­ma sop­stve­nim pri­pad­ni­ci­ma i slu­žbe­ni­ci­ma ko­ji se, na ne­ki na­čin, su­prot­sta­vlja­ju vla­sti­ma, raz­li­či­ti ob­li­ci „re­van­ši­zma” de­ša­va­li bi se znat­no uče­sta­li­je.

Ma­da oni­ma ko­ji su sklo­ni la­kom osu­đi­va­nju do­ka­zi ne zna­če pu­no, ovom pri­li­kom iz­no­sim sve­do­čan­stvo o ne­po­sto­ja­nju ni­ka­kvih po­seb­nih ili po­vla­šće­nih ve­za iz­me­đu pa­tri­jar­ha Por­fi­ri­ja i dr­žav­nih, od­no­sno lo­kal­nih i sud­skih vla­sti. Do­kaz se sa­sto­ji u či­nje­ni­ci da po­sto­ji vi­še­go­di­šnji spor iz­me­đu ve­o­ma bli­skog pa­tri­jar­ho­vog bra­tan­ca i pred­stav­ni­ka lo­kal­ne sa­mo­u­pra­ve.

Pre pet go­di­na, pa­tri­jar­hov bra­ta­nac bio je kan­di­dat za ti­tu­lu Uče­nik ge­ne­ra­ci­je Gra­da Som­bo­ra, ko­ja sa so­bom po­vla­či i vi­so­ku sti­pen­di­ju to­kom tra­ja­nja re­dov­nih stu­di­ja. Lo­kal­ne vla­sti su ta­da, ne­pa­žlji­vom pri­me­nom Pra­vil­ni­ka i su­prot­no vo­lji ve­ći­ne na­stav­ni­ka u Gim­na­zi­ji či­ji su uče­ni­ci bi­la oba kan­di­da­ta, iza­bra­le dru­gog uče­ni­ka za tu la­ska­vu ti­tu­lu i sti­pen­di­ju. Pa­tri­jar­hov bra­ta­nac, pr­ven­stve­no zbog za­šti­te prin­ci­pa, ali i do­sto­jan­stva Gim­na­zi­je, po­kre­nuo je uprav­ni spor ko­ji još ni­je okon­čan.

Da li bi ova­kav raz­voj do­ga­đa­ja uop­šte bio mo­guć da su isti­ni­te op­tu­žbe i osu­de po­je­di­nih opo­zi­ci­o­nih kru­go­va o ne­pri­me­re­nim ve­za­ma iz­me­đu pa­tri­jar­ha i vla­da­ju­ćih struk­tu­ra?

Po sve­mu su­de­ći, po­je­di­nim dru­štve­nim struk­tu­ra­ma sme­ta pot­pu­no pri­rod­na i nor­mal­na sa­rad­nja iz­me­đu Cr­kve i dr­ža­ve, pa je pri­ka­zu­ju na la­žan na­čin. U sve­mu to­me, s ne­pod­no­šlji­vom la­ko­ćom, op­tu­žu­ju se i Cr­kva i vlast.

*Di­rek­tor Gim­na­zi­je „Velj­ko Pe­tro­vić” u Som­bo­ru

Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek uređivačku politiku lista