Nepodnošljiva lakoća optuživanja i osuđivanja
(принтскрин)
Blagoslov koji Srbiji i srpskom narodu donosi pojas Presvete Bogorodice podstiče nas na promišljanje o hrišćanskim učenjima. Mudrost „Ne sudi da ti ne bude suđeno” spada u red najvećih hrišćanskih vrlina.
Jedna od glavnih tekovina savremenih društvenih procesa jeste površnost, iz koje neposredno proističu mnoge štetne pojave. Među njima se posebno ističu dve koje sistemski urušavaju međuljudske odnose u svakom društvu – optuživanje i osuđivanje. Kad se ove pojave, kojima smo svi skloni, povežu s delovanjem jednog dela javnosti u kojem je uobičajeno da se lični utisci i mišljenja nameću kao apsolutna istina, nastaje razarajući amalgam s dugoročnim posledicama.
Nedavno smo imali priliku da se suočimo s lakomislenim optužbama i osudama na račun Svetog arhijerejskog sabora Srpske pravoslavne crkve povodom razrešenja Njegovog visokopreosveštenstva mitropolita g. Justina od daljeg upravljanja Eparhijom žičkom.
Samo na osnovu utisaka pojedinih verskih analitičara u opozicionom okruženju, proširila se osuda Crkve za navodni revanšizam, uz tvrdnju da se odluka o razrešenju sprovodi zbog podrške koju je mitropolit Justin pružio pokretu studenata u blokadi. Ne ulazeći u detalje takvog postupka Sabora SPC, lako se može uočiti nelogičnost ove osude. Postoje najmanje dve opštepoznate činjenice koje ukazuju na nelogičnost i zlonamernost takvih tvrdnji:
1. Pored mitropolita Justina, još nekoliko vladika je pružalo određenu javnu podršku studentima u blokadi, ipak ne vidimo da snose ikakve posledice zbog toga.
2. Čak ni oni sveštenici koji su javno podržavali i podržavaju aktivnosti studenata u blokadi (ili imaju članove najuže porodice koji aktivno učestvuju u njihovim akcijama) nemaju nikakve posledice. Veoma mali broj njih je premešten ili razrešen parohijske dužnosti, ali to se dešavalo i pojedinim sveštenicima koji nisu podržavali studente. Takva praksa, očigledno, nema veze s odnosom pojedinih pripadnika Crkve prema studentima u blokadi, već sa sasvim drugim, unutrašnjim razlozima.
Da zaista postoji nekakva neprilična sprega Crkve i vladajućih struktura prema sopstvenim pripadnicima i službenicima koji se, na neki način, suprotstavljaju vlastima, različiti oblici „revanšizma” dešavali bi se znatno učestalije.
Mada onima koji su skloni lakom osuđivanju dokazi ne znače puno, ovom prilikom iznosim svedočanstvo o nepostojanju nikakvih posebnih ili povlašćenih veza između patrijarha Porfirija i državnih, odnosno lokalnih i sudskih vlasti. Dokaz se sastoji u činjenici da postoji višegodišnji spor između veoma bliskog patrijarhovog bratanca i predstavnika lokalne samouprave.
Pre pet godina, patrijarhov bratanac bio je kandidat za titulu Učenik generacije Grada Sombora, koja sa sobom povlači i visoku stipendiju tokom trajanja redovnih studija. Lokalne vlasti su tada, nepažljivom primenom Pravilnika i suprotno volji većine nastavnika u Gimnaziji čiji su učenici bila oba kandidata, izabrale drugog učenika za tu laskavu titulu i stipendiju. Patrijarhov bratanac, prvenstveno zbog zaštite principa, ali i dostojanstva Gimnazije, pokrenuo je upravni spor koji još nije okončan.
Da li bi ovakav razvoj događaja uopšte bio moguć da su istinite optužbe i osude pojedinih opozicionih krugova o neprimerenim vezama između patrijarha i vladajućih struktura?
Po svemu sudeći, pojedinim društvenim strukturama smeta potpuno prirodna i normalna saradnja između Crkve i države, pa je prikazuju na lažan način. U svemu tome, s nepodnošljivom lakoćom, optužuju se i Crkva i vlast.
*Direktor Gimnazije „Veljko Petrović” u Somboru
Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek uređivačku politiku lista