Prepodnevni đaci
U „Politici”od 11. februara pod naslovom „Osmoletke u srcu grada rade samo pre podne”, navedeno je da ove škole, zbog malog broja učenika rade u prepodnevnim satima, a da postoji preopterećenje i nedostatak školskog prostora u perifernim područjima intenzivne stambene izgradnje. Da li je mali broj učenika stvarno pravi razlog zašto škole u centralnim gradskim opštinama „rade samo pre podne”? Tvrdim da nije i pokušaću to da obrazložim.
Osnovne škole „u srcu grada” rade samo pre podne iz nekoliko razloga:
1.U Beogradu je veoma mali broj učenikaosnovnih škola koji imaju mogućnost da pohađaju celodnevnu nastavu ili produženi boravak. Postoji obaveza organizovanja celodnevne nastave samo za učenike prvog i drugog razreda (sedam i osam godina) i tou školama koje imaju prostor za to. Celodnevna nastava je dominantan obrazac obaveznog obrazovanja u gotovo svim evropskim državama, a uvedena je da bi se uskladilo radno vreme roditelja i škole i na taj način osigurala bezbednost deteta dok su roditelji na poslu. Celodnevna nastava jeste skuplja od osnovne nastave, ali do sada kod nas niko nije anketirao roditelje da li su spremni da učestvuju u troškovima celodnevne nastave. Nema sumnje da bi veliki broj roditelja oberučke prihvatio da sufinansira celodnevnu nastavu i da na taj način izbegne sve one probleme koje donosi nastava u smenama: odvođenje u školu i dovođenje deteta iz škole usred radnog vremena, završavanje domaćih zadataka u kući, nebezbednost dece dok sama borave u stanu ili na ulici itd.
2. Nepravedno je da neke škole na periferiji rade u tri smene, a škole u centru grada samo „pre podne”, odnosno u jednoj smeni. Nema, međutim, nijednog grada u svetu u kome je postignuta teritorijalna preklopljenost broja dece i kapaciteta osnovnih škola. Umesto da se u prebukiranim školama nastava organizuje u dve ili tri smene, problem se može rešiti upotrebom školskih autobusa, odnosno prevozom dece do škole koja ima dovoljno prostora. Zašto u Beogradu to ne bi moglo da se primeni: da školski autobusi ujutro u pola osam prevezu učenike iz opštine Grocka u opštinu Stari grad ili Savski venac i da ih u pet ili pola šest vrate kućama. Školski autobus može da koristi žute trake, kao i javni prevoz. Zar nije bolje da deca provedu sat vremena dnevno u autobusu, ali da imaju organizovanu celodnevnu nastavu, da završe školske zadatke u školi, da imaju obezbeđenu ishranu i da se po povratku kući druže sa ukućanima, umesto da kreću u popodnevnu smenu u pola dva, ili u treću smenu oko četiri ili pet sati po podne, a da vreme dok su roditelji na poslu provode bez ikakvog nadzora?
3. Škole rade samo pre podne i zbog toga što zakoni onemogućavaju organizovanje različitih aktivnosti u školi, na neprofitnom principu, u kojima bi sarađivali uprava škole, lokalna vlast, organizacije civilnog društva, roditelji, komercijalni sektor.
Ono što zasigurno ne treba učiniti jeste zatvaranje, odnosno gašenje osnovnih škola. To se, nažalost, dogodilo 2001. godine: ministarskim dekretom ugašeno je devet osnovnih škola u Beogradu koje su radile samo „pre podne”, pa su deca prebačena u druge škole i onda su svi zajedno nastavili da rade u dve smene.
Postoji još jedan valjan razlog za čuvanje objekata osnovnih škola u centru grada. Iskustvo gotovo svih velikih gradova u Evropi pokazuje da gradske vlasti, odgovarajućim politikama, podstiču vraćanje u centralne gradske zone, jer su se u gradskim četvrtima sa pretežno poslovnim prostorom pokazale mnoge disfunkcionalnosti u pogledu urbaniteta i kvaliteta života. Širenje pešačkih zona i javnih površina, ograničavanje korišćenja automobila, podsticanje javnog ekološki bezbednog prevoza, bezbednost pešaka i njihovo apsolutno pravo na korišćenje trotoara čine centre gradova sve više poželjnim i za stanovanje. I to ne samo mladih poslovnih ljudi, nego i porodica sa decom. Jedna od odlika urbaniteta savremenog grada je „children friendly city” ili „grad i po meri deteta”. Treba verovati da će gradska uprava razumeti razloge kojima se rukovode savremeni evropski gradovi kada podstiču ovakve programe razvoja.