„Danasu" smeta i saradnja Srbije sa Amerikom

Politika onlajn

10. 06. 2026. 08:23

Александар Вучић и Доналд Трамп(EPA/ANNA MONEYMAKER)

BEOGRAD – Pisanje lista „Danas” o najavi predsednika Srbije Aleksandra Vučića da Beograd pokrene strateški dijalog sa Sjedinjenim Američkim Državama pokazuje suštinu politike koju promoviše deo blokaderske javnosti. Po njima Srbija ne sme da ima samostalne odnose ni sa Istokom ni sa Zapadom, već treba da prihvata isključivo naloge iz Brisela.

Posle višegodišnjih napada na saradnju Srbije sa Kinom, Rusijom i drugim državama koje nisu deo zapadnog političkog centra, sada se problematizuje i mogućnost produbljivanja ekonomskih i političkih odnosa sa Amerikom. Tako se, pod formom zabrinutosti za evropski put Srbije, u stvari promoviše politika potpune izolacije zemlje.

Ovim se šalje poruka da Srbija ne bi smela da razvija odnose sa Kinom, jer to smeta Briselu, ne bi smela da održava odnose sa Rusijom, jer to smeta delu Zapada, a sada, po istoj logici, ne bi smela ni da gradi stratešku saradnju sa SAD, jer se to nekome u Briselu neće dopasti.

Takva pozicija nema veze sa ozbiljnom državnom politikom. Ona znači odricanje od suverenog prava jedne zemlje da razgovara sa svima koji mogu biti važni za njen ekonomski razvoj, bezbednost, energetiku, investicije i međunarodni položaj.

Posebno je upadljivo što se u istom političkom i medijskom krugu godinama govori o neophodnosti zapadne orijentacije Srbije, a onda se kao sporna predstavlja upravo saradnja sa najmoćnijom zapadnom državom. Tako se i sama ideja evropskih integracija kompromituje pred građanima, jer se javnosti šalje poruka da Evropa ne znači partnerstvo, već disciplinovanje, zabrane i odricanje od svakog drugog državnog interesa.

Umesto da Srbija bude most, tržište, investiciona destinacija i politički faktor koji razgovara sa svima, blokaderski medijski narativ je svodi na teritoriju koja bi trebalo da čeka instrukcije. Po toj logici, Beograd ne bi smeo da ima ni kineske fabrike, ni rusko tržište, ni američke investicije, ni samostalnu energetsku politiku. Smeo bi samo da pita šta mu je dozvoljeno.

Zato je napad na najavljeni strateški dijalog sa Vašingtonom mnogo više od kritike i otkriva političke matrice u kojoj Srbija nema pravo na više vektora, više partnera i više mogućnosti.

Države koje ozbiljno misle o sebi ne prekidaju ekonomske odnose zato što to neko očekuje, niti biraju siromaštvo da bi dokazale političku poslušnost. One sarađuju sa Evropskom unijom, ali ne pristaju da im se zabrani saradnja sa ostatkom sveta. Upravo je to razlika između državne politike i podaničkog odnosa prema međunarodnim centrima moći.

Srbija je već pokazala da može da bude na evropskom putu, a da istovremeno čuva odnose sa Kinom, Rusijom, SAD, arapskim zemljama i svima koji u Srbiji vide partnera. To nije slabost, već prednost. Pokušaj da se ta prednost predstavi kao problem služi samo onima koji bi Srbiju radije videli usamljenu, ucenjivu i ekonomski zavisnu.