Trampova obećanja drže cenu nafte pod kontrolom
(Фото Бета-АП)
Svetski trgovci naftom sa odloženim datumom kupovine energenta u budućnosti, još ne reaguju na realnost u kojoj brojni potrošači barela opasnom brzinom troše raspoložive postojeće fizičke rezerve „crnog zlata”. Ako ta potrošnja bude nastavljena sadašnjim tempom, ispumpavanje iz strateških rezervoara mogli bi vrlo brzo da dotakne „operativni patos” koji ugrožava funkcionisanje dotičnih skladišta: u tom slučaju cena barela nafte lako bi mogla da odleti na između 150–200 američkih dolara.
Ovo dramatično upozorenje Međunarodne agencije za energiju i slične nedavne poruke rukovodstava američkih naftnih giganata „Ekson mobajla” i „Ševrona” vezana su za potrebu hitne normalizacije izvoza nafte kroz Ormuski moreuz. Uprkos ovim uzastopnim signalima za uzbunu svetske naftne berze u određivanju cena barela već više od tri meseca pokreće i obara – jedna nada.
A to je, da će kako sa i bez pretnji Teheranu i svetu poručuje šef Bele kuće Donald Tramp – sporazum sa Iranom biti postignut „uskoro”, „sledeće sedmice”, „za dve nedelje”... Ili, će kako je juče poručio 47. predsednik SAD, Iran morati da plati, što toliko dugo odugovlači da prihvati sporazum „koji bi bio dobar za njih”. Na tu vest berze su juče, nakon višednevnog obaranja cena barela, ponovo podigle vrednost strateške sirovine: brent je poskupeo na oko 93,19 dolara (plus 1,9 odsto u odnosu na utorak), dok je laka teksaska nafta išla za oko 90,11 dolara (plus 2,7 odsto nego dan ranije).
Da li je na pomolu još žešći sudar Amerikanaca i Iranaca u Persijskom zalivu i šire, neizvesno je, pogotovo nakon lavine poruka i dejstava Vašingtona i Teherana od početka sedmice...
Amerika će objaviti „totalnu pobedu” nad Iranom u sledeće dve sedmice, poručio je Tramp istog dana kada je armija SAD pogodila dva rezervoara vode u iranskom primorskom gradu Sirik, uz „proporcionalno samoodbrambeno dejstvovanje” protiv niza iranskih protivvazduhoplovnih i radarskih sistema nadomak Ormuza. Ta četvoročasovna dejstva vojske SAD usledila su inače nakon još nerasvetljenog uzroka pada američkog ratnog helikoptera „apač” tokom noćne patrole iznad teritorijalnih voda Omana. Vašington je ubeđen da su ga oborili Iranci, što Teheran odlučno demantuje. Što je, samo po sebi, neobična situacija: obično u ratovima onaj ko ima vazduhoplovnu silu kada izgubi letelicu tvrdi da je u pitanju „kvar”, dok protivnik čija PVO dejstvuje, tvrdi da je „oborena”. Sada Amerikanci bez ustezanja kažu da je njihov moćni „apač” oboren, a Teheran preko poluzvaničnih medija ne želi da mu se pripiše taj vojnički uspeh, tvrde da nemaju veze sa „padom” helikoptera.
Iranski ministar inostranih poslova Abas Arakči upozorava da „Amerika testira odlučnost” Teherana, kao i da „strane trupe ako žele da budu bezbedne, moraju da napuste region”. To je izjavio nakon što je Iran (nakon američkih dejstava) gađao nizom balističkih raketa (procene se kreću između četiri i dvadeset jedne) vojne baze u Jordanu, Kuvajtu i Bahreinu.
Zbivanja u Persijskom zalivu ne uklanjaju činjenicu da se američke strateške rezerve nafte spuštaju ka nivou koji nije viđen još od 2003. godine. Najnoviji podaci otkrivaju da su rezerve nafte samo prethodne nedelje pale za 9,1 milion barela, dok su rezerve benzina snižene za oko 1,2 miliona barela. Uprkos ratnim dejstvima, američki ministar energetike Kris Rajt procenjuje da „naftni saobraćaj kroz Ormuski moreuz značajno raste”, pri čemu će ipak biti potrebni meseci da se vrati normalnim tokovima.
Međunarodna agencija za energiju upozorava da svet ide ka „neviđenoj destrukciji tražnje” strateškog energenta i njegovih derivata. Naime, svetska tražnja benzina u drugom kvartalu ove godine (zaključno sa junom) pala je za oko 2,45 miliona barela dnevno. Reč je o opasnom signalu za globalnu privredu, procenjuje pomenuta agencija.
Da li je Amerika pred Trampovom „totalnom pobedom nad Iranom”, odnosno da li će „Teheran morati sada da plati cenu”? Ili će kao što preti Teheran „strane trupe radi svoje bezbednosti morati da napuste region”? Možda i nije čudno što naftne berze, bar u ovom trenutku, još odbijaju da prihvate mogućnost naftnog „armagedona”.