Cena jednog pitanja
Напад у Офенбаху ( Фото / Принтскрин)
Senka D. Pavlović Čotrić*
Incident koji se dogodio 7. juna na tribini građanske inicijative „ProGlas” u teatru „Kapitol” u nemačkom gradu Ofenbahu u javnosti je odmah dočekan kroz matricu političkog i medijskog rata u Srbiji. Ovaj događaj je, zapravo, ukazao na duboku programsku prazninu i agresivnu isključivost onih koji se deklarativno zalažu za demokratiju i toleranciju, te su zato požurili da incident predstave kao „unapred režiranu provokaciju” sa ciljem da se kompromituju govornici na bini.
Premda su organizatori skupa naknadno pokušali da pripišu ulogu profesionalnog ometača Zoranu Vicelareviću, dugogodišnjem novinaru i foto-reporteru dnevnog lista „Frankfurtskih vesti”, činjenice su, u njegovom slučaju, lišene bilo kakve političke mistifikacije. Vicelarević je na pomenutu tribinu pod nazivom „Bez tebe nema ni nas” došao biciklom, kao građanin Ofenbaha, uredno kupivši ulaznicu koja je koštala dvadeset evra. Nije tražio novinarsku akreditaciju, niti je pokušavao da se sakrije iza profesionalnog imuniteta. Kada je došao red na pitanja iz publike, Vicelarević je postupio po svim uzusima pristojnog dijaloga. Dobio je mikrofon od moderatora Filipa Švarma, predstavio se punim imenom i prezimenom, naveo svoju profesiju i bez ikakve žurbe i povišenog tona postavio dva potpuno legitimna pitanja: „Zašto smatrate da smo mi iz dijaspore kritična masa?” i „Koji je vaš program? Zašto bismo mi, koji nismo ćaci i nismo za Vučića, glasali za vas?”
Odgovor na njegovo pitanje nije stigao sa bine, već iz histerične reakcije publike. Umesto argumentovane rasprave, usledilo je glasno negodovanje, zvižduci i preka presuda mase. Vicelarevića su zatim dvojica muškaraca grubo, uz čupanje, fizički iznela iz sale. Prema svedočenju same žrtve, nasilje se nastavilo i izvan vidokruga kamera, gde je zadobio dva udarca u predelu oka.
Reakcija šoumena i jednog od ključnih govornika tribine Zorana Kesića u tim trenucima bila je simptomatična za duboki jaz između salonskog zalaganja za ljudska prava i političke stvarnosti. Kesić je sa bine, najpre, zahvalio na pitanju, uputivši deklarativan apel da se nasilje prekine. Na Vicelarevićevo pitanje o dijaspori odgovorio je šturo, podsećajući da je o tome bilo reči tokom tribine, a na sporno pitanje o programu, istakao je da „ProGlas” nema program, jer nije politička stranka. Međutim, čovek koji je pitanje postavio, nije dočekao da čuje odgovor, jer je već bio brutalno izbačen iz sale, što se jasno vidi na video-snimcima sa ove tribine.
Kasnije gostovanje Zorana Kesića u jutarnjem programu na televiziji N1 dodatno je osvetlilo duboko nerazumevanje i odsustvo empatije političkih elita prema pojedincu. On je najpre u svom satiričnom maniru pokušao da relativizuje incident, šaleći se pred voditeljkom kako je „on lično prebio pojedine ljude u publici” (navodeći koga i zašto), što je trebalo da posluži kao ironičan odgovor na konkretne optužbe javnosti, ali i predsednika države koga spominje u svom gostovanju. Ipak, suočen sa činjenicom da je Vicelarević pretrpeo fizičko nasilje, Kesić je bio prinuđen da promeni narativ, javno se izvini i prizna da u postavljenom pitanju nije bilo ničeg uvredljivog. Međutim, to naknadno izvinjenje ne može da poništi činjenicu da je na samom događaju mehanizam linča mase pušten u rad bez ikakve zadrške.
Zoran Vicelarević je platio cenu u vidu telesnih povreda samo zato što je naglas izgovorio ono što misli značajan broj naših građana u rasejanju, koji odbijaju da slepo prate proglase samozvane političke i kulturne elite. Njegov iskaz „Nisam za Vučića, ali zašto bih glasao za vas?” zapravo je razobličio sav besmisao i programsku prazninu inicijative „ProGlas”. Pokazalo se da grupacija, koja se javnosti nudi kao nekakva moralna i demokratska alternativa, zapravo ne trpi nikakvo kritičko mišljenje niti ima odgovore na elementarna pitanja građana. Umesto argumenata, ponudili su silu, pokazujući time da je svaka priča o njihovoj toleranciji i evropskim vrednostima samo fasada iza koje se krije agresivna isključivost prema sopstvenom narodu.
Slučaj iz Ofenbaha zato predstavlja ozbiljnu opomenu i ogoljava paradoks onih koji svakodnevno optužuju drugu stranu za navodno nasilje dok istovremeno njihove pristalice primenjuju metode prekog suda. Istina nalaže da se stvari nazovu pravim imenom: u Ofenbahu nisu bili ugroženi govornici na bini, niti je meta bio „ProGlas”. Tamo je žrtva bio običan, slobodnomisleći čovek, a vinovnik je agresivni mehanizam onih koji bi da upravljaju Srbijom, dok u praksi nisu u stanju da obezbede elementarnu bezbednost i pravo na reč čak ni na sopstvenoj tribini u dijaspori.
*Specijalista politikolog za međunarodne poslove